US12.II.CSM:EU-DESNICA-NACIONALIZAM?

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 12. II. 1999. Europska desnica traži novi uzlet "Ovog je tjedna europskim desnim strankama zasjao tračak svjetla dok pipajući pokušavaju pronaći izlaz iz tame političke oporbe i put povratka na vlast koju su izgubile na čitavom Starom Kontinentu. Njemačka Kršćanska demokratska unija (CDU), ponižena porazom bivšeg kancelara Helmuta Kohla na skupštinskim izborima prije samo četiri mjeseca, potukla je prošle nedjelje vladajuću koaliciju SPD i Zelenih njezinim vlastitim oružjem, ponovno osvojivši ključna regionalna zastupnička mjesta u skupštini. No, put kojim je krenula klizav je i opasno je blizu rubu ponora zvanog ksenofobija, tvrde kritičari. CDU je pobijedila na regionalnim izborima u saveznoj zemlji Hessen zahvaljujući nacionalnoj kampanji koju je organizirala protiv vladinih planova o ublažavanju zakona o njemačkom državljanstvu. Više od milijun ljudi potpisalo je peticiju protiv prijedloga o dvostrukom državljanstvu za građane stranog podrijetla, uključujući i dva milijuna Turaka. Kampanja je izazvala i nekoliko ružnih scena među aktivistima koji su prikupljali potpise i stranaca. Čak i neki stranački čelnici nisu sigurni u ispravnost tog poteza. 'Čak i ako donese pobjedu na izborima, to nije pravi način za dugoročno stjecanje utjecaja na mišljenje', kazao je Michel Friedman, viši dužnosnik CDU u Hessenu. 'Mislim da ovo nije put kojim bi trebala krenuti suvremena konzervativna stranka', dodao je Friedman. No, nacionalizam je primamljiv izbor za desne stranke koje su prije samo deset godina prividno nedodirljivim samopouzdanjem vladale Europom, a danas očajnički nastoje stvoriti image i poruku, privlačne biračima. Među 15 članica Europske unije, samo Španjolska ima konzervativnu vladu. U ostalim zemljama Staroga Kontinenta desne stranke pale su žrtvom nevjerojatnog zamaha socijalističkih i socijal- demokratskih snaga koje su se redefinirale - podsjećajući pomalo na Clintonov pristup - i zauzele središnji prostor u europskoj politici. Izazov s kojim se suočavaju jasan je. Primjerice, u Francuskoj, vlada premijera Lionela Jospina pod vodstvom socijalista privatizirala je više državnih poduzeća od svoje konzervativne prethodnice i upravo jača policiju radi oštrog obračuna s kriminalom - što je tipična sastavnica desne politike. U Britaniji najbliži pouzdanik premijera Tonyja Blaira Peter Mandelson nije imao veliku grižnju savjesti kada je nedavno izjavio da nema ništa loše u 'prljavom bogatstvu', iako je sam član Laburističke strane, tradicionalnog utočišta zakletih neprijatelja bogatstva. I u Njemačkoj je Schroederova socijaldemokratska stranka (SPD) pobijedla na izborima, održanim u rujnu prošle godine, zahvaljujući snažnom utjecaju predizborne tvrdnje da 'neće raditi drugačije već bolje' od svojih konzervativnih protivnika, koji su bili na vlasti 16 godina. U međuvremenu su tradicionalne mobilizacijske poruke desnice proteklih godina izgubile svoj fokus, otežavajući konzervativnim strankama oblikovanje privlačnih poruka koje posreduju jasnu viziju. Antikomunizam, postojana središnja vrijednost desnice, postao je nevažan nakon sloma Sovjetskog Saveza. Talijanska kršćansko- demokratska stranka, koja je sama ili u koaliciji bila na vlasti od završetka drugog svjetskog rata, jednostavno se urušila kada je ispario njezin raison d'etre - držanje komunista podalje od vlasti. Nesputana gospodarska politika slobodnog tržišta, još jedna ključna konzervativna uzdanica u osamdesetim godinama ovog stoljeća, također je pala u nemilost u Europi gdje se ljudi više boje no što se uzdaju u učinak globalizacije i težnje konkurentnosti na međunarodnoj pozornici. 'Kapitalizam s ljudskim licem', slogan koji je bivši konzervativni britanski premijer Edward Heath prihvatio sedamdesetih godina, bolje danas opisuje politiku britanske laburističke stranke. Širom zapadne Europe ljevičarske su stranke uspješnije od svojih konzervativih protivnika obećavale zaštitu od oštrih vjetrova globalnih gospodarskih promjena. Desničarske stranke nastoje označiti vlastiti politički teritorij a 'mogle bi razviti vrlo jasan profil na području gospodarske politike', izjavljuje Susanne Schmidt, politička analitičarka iz Londona. 'No, zalaganje za smanjenu regulaciju tržišta rada ne donosi tako velik broj glasova' jer ta strategija neizbježno kratkoročno povećava nezaposlenost, dodaje ona. Ta je dvojba potaknula francuske desničarske stranke da umjesto na gospodarskoj krenu u borbu na kulturnoj i na socijalnoj bojišnici: oporba želi izboriti zakon koji bi, između ostalog, proširio zakonska prava na homoseksulane parove a Senat - pod dominacijom oporbe - prošlog je tjedna odbio prijedlog zakona o jamčenju ravnopravnosti muškaraca i žena u političkom životu Francuske. No, takva politika, uvrjedljiva za javnost, daje konzervativcima neželjeni staromodni image, izjavljuje vodeći pariški organizator anketa Stephane Rozis. 'Francuzi su kulturalno prilično liberalni i ne žele ljude koji će im postavljati standarde u privatnom životu', tvrdi on. U svom sadašnjem obliku 'desnica sadrži ono najgore od dva svijeta - na gospodarskoj razini zalaže se za slobodno tržište a na kulturnoj razini nastupa autoritarno'. Dok Crkva u Europi privlači sve manje pozornosti, samo jedna tradicionalna konzervativna 'vruća tema' još izaziva ubrzano kucanje bila: riječ je o naciji. Neki političari posežu za njom bez oklijevanja. Kada je francuska skupština prošlog tjedna izglasovala ustavni amandman koji zakonima EU daje prioritet u odnosu na francuske zakone, gaullistički čelnik Charles Pasqua mračno je podsjetio da je ta odluka izglasana na godišnjicu proglašenja Njemačkog carstva 1871. Dan kasnije britanski konzervativni čelnik William Hague lansirao je svoju viziju 'britanskog pristupa' - riječ je o dokumentu u kojem je upozorio da 'prebacivanje moći iz Westminstera u Bruxelles... udara u samu jezgru našega nacionalnog identiteta'. Dok se članice EU približavaju političkoj integraciji, takva će upozorenja nesumnjivo dozvati na okup brojne protivnike federalne Europe. No, oni ne mogu upregnuti taj poziv u viziju budućnosti jer su konzervativne stranke širom kontinenta podijeljene na zagovornike i neprijatelje tješnjeg europskog jedinstva. U Britaniji je rasprava euroskeptika i eurofila paralizirala konzervativnu stranku nekoliko godina; u Francuskoj je pridonijela podjeli desnice na nekoliko konkurentskih skupina od kojih će svaka postaviti vlastitog kandidata na sljedećim izborima za europsku skupštinu, sazvanim u lipnju ove godine. Rečene skupine sežu od ugledno domoljubnih do fanatično rasističkih poput vođe Nacionalnoga fronta Jeana-Marie Le Pena. Opasnost se krije u mogućem brisanju granica između tih snaga budu li konzervativci u drugim zemljama slijedili primjer njemačkog CDU, zabrinuta je dr. Schmidt. 'Nacionalistički stavovi mogli bi im donijeti glasove s desna ali i raspršiti glasove s centra', prognozira ona. 'Pritom valja napomenuti da velik broj birača ipak stoji na poziciji centra', dodaje dr. Schmidt" na kraju članka Petera Forda.