US IHT 28. I. PFAFF O MILOŠEVIĆU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. I. 1999. Za ili protiv: šest koraka prema kosovskom rješenju "Prije jednoga desetljeća Slobodan Milošević zapalio je na Kosovu albanski nacionalizam. Sada vjerojatno ništa ne može ugasiti tu vatru, sve dok se pokrajina ne oslobodi srpskog nadzora. Povorke dužnosnika koji stižu u Beograd i mole g. Miloševića da se popravi, i prijete mu ako to ne učini, beskorisne su", piše William Pfaff. "Savezničkim prijetnjama o bombardiranju srpskih ciljeva nastoji se postići promjena Miloševićeve politike. Takvo bombardiranje ne bi ništa važno promijenilo u području i budući da je jednako ponavljanju američke politike koja je propala u Iraku, nije vjerojatno da bi promijenila ponašanje g. Miloševića. Međunarodna zajednica mora odlučiti zalaže li se za nastavak srpskog nadzora nad Kosovom, s razloga regionalne stabilnosti, ili zbog kosovske neovisnosti. Na nesreću, treće mogućnosti nema. Nekad je postojao treći način, kosovska autonomija unutar jugoslavenske federacije, no g. Milošević je taj kompromis ukinuo prije jednog desetljeća. Sad je on neprihvatljiv i kosovskom vodstvu. (...) Međunarodna zajednica ne odobrava srpske metode, no ne može ih zaustaviti ako ne promijeni vlastitu politiku. Promijenjena bi politika mogla spriječiti zločine i pozitivno utjecati na politički razvoj krize, istodobno obuzdavajući regionalno destabilizirajuće posljedice kojih se NATO boji. Meni se sljedeći koraci čine vrijedni rasprave: - Međunarodni dogovor, ili pravorijek NATO-a da je srpska politika na Kosovu, zbog ratnih zločina i prkošenja međunarodnim normama ponašanja, izazvala privremen gubitak srpskih prava na Kosovu. - Odluka NATO-a o provedbi zračnih operacija radi sprječavanja srpskih vojnih i policijskih operacija na Kosovu (uz ograničene napade na zračnu obranu i ciljeve zračnog nadzora u Srbiji, nužne za zaštitu tih zračnih operacija). To ne bi bila operacija 'kažnjavanja' Srbije u iračkom stilu. Njezina bi svrha bila zaštita Kosova. - Snažnija inačica iste odluke osigurala bi obuku i oružje albanskim snagama na Kosovu, što su Sjedinjene Države činile za hrvatske i bosanske snage od 1993. do 1995. - Međunarodno priznanje de facto nadzora OVK-a nad većim dijelom pokrajine, čime bi se otvorio dijalog kojim bi se od kosovskih čelnika dobila jamstva sigurnosti i političkih prava za one članove srpske manjine na Kosovu koji žele ostati. (Većina Srba zacijelo bi otišla. Trebalo bi im omogućiti siguran odlazak i nadoknaditi napuštenu imovinu.) - Deklaracija NATO-a, kontaktne skupine, OESS-a, EU, ili, najradije, UN-a - tkogod bude spreman preuzeti inicijativu - da je Kosovo privremeni međunarodni protektorat. Postojeća verifikacijska tijela trebala bi se ponovno razmjestiti kao promatrači i mogući jamci dobrog ponašanja albanskih vlasti. - Međunarodna zajednica trebala bi objaviti da se o konačnom statusu Kosova neće odlučiti sve dok sadašnju vladu Srbije ne zamijeni vlada koja će poštovati ljudska prava i koja će se u svojim unutarnjim poslovima pridržavati međunarodno uspostavljenih norma. Postoje očigledne zamjerke tom planu, čak i kad bi međunarodna zajednica prihvatila načelo međunarodnog protektorata. Kosovski nacionalisti i OVK možda neće htjeti prihvatiti nikakvo ograničenje neovisnosti. Kako god, međunarodno uključenje išlo bi u njihovu korist, kratkoročno i srednjoročno. Ostane li Srbija tvrdokorna, bilo bi razumno očekivati da dugoročna privremena autonomija pod međunarodnom zaštitom postane de facto neovisnost za Kosovo. Politička priroda OVK i njezine ambicije nisu poznate i događaji bi ih mogli radikalizirati. No to je problem još više budu li se borbe nastavile. Snažno međunarodno uključenje u zaštićenoj pokrajini pružilo bi protuutjecaj. Čak i uvjetna neovisnost Kosova mogla bi zapaliti zahtjeve albanskih nacionalista i iredentista u Makedoniji i samoj Albaniji, s mogućom pratećom štetom za grčko-turske odnose. To je istina, no posljedice je vjerojatno lakše obuzdati ako od početka postoji veliko međunarodno uključenje, s međunarodnom predanošću političkom rješenju, koje uzima u obzir regionalna pitanja. To je samo skica moguće nove politike, pa je otvorena za razvoj i preinake. Ona međunarodni zakon stavlja pred teške probleme. Želim samo otvoriti slijed razmišljanja i rasprave, u trenutku kad NATO-u i međunarodnoj zajednici očito nedostaje program za razrješenje te krize, a mi klizimo u još jedan bosanski rat."