Zidić u monografiji donosi iscrpan pregled Paraćeva života, od podrijetla i školovanja, preko razdoblja konstruktivnog realizma i pariškog razdoblja do vremena rata i poraća kad se udaljuje od slikarstva te zrelih godina, kad se vraća slikarstvu, a radi i kao pedagog. Knjiga donosi i katalog njegovih reproduciranih djela, popis izložaba, literature i nagrada.
Kao jedan od zanimljivijih dijelova knjige akademik Tonko Maroević izdvojio je onaj u kojemu se autor bavi temom modernog konzervativizma i moderne tradicije, napomenuvši kako Zidić s pravom smatra potrebnim da dalmatinski regionalizam dobije kozmopolitski aspekt kakvoga zaslužuje.
Maroević je ocijenio da je odlazak u Pariz za Paraća bio sudbonosan. On je i ranije stvarao antologijska djela, ali pariško razdoblje, tijekom kojeg je revno obilazio muzeje i uspostavio svjetske relacije, u njemu je otvorilo slobodu kakvu možda sam ne bi nikada otkrio. Parać se tada otvorio svijetu, no zadržao jaku vezu s korijenima i u jednom od najljepših opusa 20. stoljeća stvorio slike koje pripadaju našem zavičaju, a istodobno su dio europske kulture, dodao je.
Zidić je podsjetio na poslijeratno razdoblje kad se Parać udaljio od slikarstva djelujući kao direktor galerije i povjerenik za kulturu. Sve što je radio, radio je pošteno, najbolje što je mogao i s velikom savješću, a na temelju iskustva i znanja, ponekad i na svoju štetu, rekao je Zidić, napomenuvši kako se Parać nakon 1950. odlučio ponovno posvetiti slikarstvu.
Po njegovim riječima, Paraćevo iskustvo otkriva devizu koja rezimira cijelo njegovo biće, a to je da je za njega živjeti bilo isto što i nositi povijest u sebi, odnosno da je stvarno živ samo onaj koji je povijestan.
Zidić je rekao kako je u svom druženju i razgovorima s velikim slikarom sakupio dovoljno materijala za još jednu tako opsežnu knjigu, koja bi obuhvatila Paraćeva razmišljanja o njegovoj obitelji, precima, Solinu, umjetničkim idealima.
Vjekoslav Parać (Solin, 1904.-Zagreb, 1986.) diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1926. u klasi Ljube Babića. Usavršavao se u Parizu kasnih dvadesetih godina, a fresko-slikarstvo je učio na Akademiji u Rimu 1935. Nakon rata vodi Galeriju umjetnina u Splitu, a od 1950. do 1972. predaje na zagrebačkoj Akademiji. Bavio se crtežom, grafikom i scenografijom. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Zadru i Rijeci. Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1984.