WASHINGTON TIMES 18. X. ZBOGOM NOBELOVA NAGRADO ZA MIR

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 18. X. 2000. Zbogom nobelova nagrado za mir "Kada se nešto radi, to bi trebalo raditi samo i upravo zbog same stvari za koju se nešto radi. Nažalost, ovo, izgleda, nije bila motivacija američke diplomacije na Srednjem Istoku za vrijeme Clintonove administracije. Kao i u tako mnogo drugih slučajeva, egocentrični predsjednik uspio je ostati u središtu pozornosti. Ovo vrijedi od trenutka kada je na travnjaku pred Bijelom kućom 1993. godine Clinton blještavoga osmjeha dao potporu čelniku PLO-a, Jaseru Arafatu, i izraelskom premijeru Jicaku Rabinu da se rukuju. Ovo je bio slučaj i prigodom najnovijeg kruga pregovora u Camp Davidu, koji su sada rezultirali nasilnim sukobima između Palestinaca i Izraelca. Američkom je predsjedniku najvažnije da odigra dramatičnu glavnu ulogu mirotvorca. Dodatni dokazi za Clintonovu nezaustavljivu ambiciju za osvajanje Nobelove nagrade za mir ovoga su se tjedna pojavili kada su dva norveška dužnosnika za odnose s javnošću i jedan član norveškog parlamenta potvrdili(...) da se Bijela kuća zalagala za to da se Clintonu ove godine uruči Nobelova nagrada za mir za njegova posrednička nastojanja na Srednjem istoku. Clintonovo je ime doista bilo na popisu 150 nominiranih, no u Norveškoj se kandidiranje samoga sebe smatra veoma lošim ukusom. Ne samo da je Bijela kuća u svibnju izdala molbu članovima norveškog parlamenta da se založe za Clintonovu nominaciju, izgleda da su odnose s javnošću održali jakima zbog šestocifrenog ugovora za provedbu tihe kampanje u ime predsjednika. Sve ovo zaista je zapanjujuće, i Clinton je zavrijedio da nagrada pripadne daleko zaslužnijem kandidatu, južnokorejskom predsjedniku Kim Dae-Jungu, koji je vodio dugu i tešku borbu i koji je trpio zbog svojih uvjerenja. (...) Kada je riječ o pronalaženju rješenja za izraelsko- palestinski sukob, interesi zaraćenih strana često nisu bili ti koji su diktirali 'proces'- omiljenu riječ koja je postala zamjena za sam mir. Jasno je da je jedini narod koji može odlučiti o budućnosti za Izrael i palestinske vlasti, narod koji tamo i živi. A sada, kada je maratonski summit kojega je financirao UN završen uz veoma skroman napredak(...), svakako je ludost govoriti o 'mirovnom procesu'. Naravno, na Srednjem Istoku postoje mnogo veći problemi nego u Bijeloj Kući. Najključniji problem jest činjenica da su sporazumi iz Osla sagrađeni na premisi koja je sasvim jasno neodrživa, fizičkoj nemogućnosti - tome da dva naroda mogu nastanjivati isti prostor, u isto vrijeme bivajući suvereni.(...) 'Oslo' je prvi puta skrpan 1993. godine kada je pad Sovjetskog Saveza arapskom svijetu uskratio najvažnijega međunarodnog sponzora. Zaista, djelovalo je kao da je sporazum s Washingtonom i Izraelom jedino rješenje. Jaser Arafat pregovarao je s maksimalno nepovoljnog položaja; zaista je trebao Rabina da mu pomogne kako bi se othrvao problemima unutar čelništva samog PLO-a. No, da li je itko mislio da bi samo Palestinci bili zadovoljni ograničenom samoupravom? Stvarno stanje pokazala se tijekom summita u Camp Davidu kada je Arafat odbio izvanredan paket ustupaka kojega je predložio izraelski premijer Ehud Barak. Izrael, pak, ne može Arafatu i njegovim ljudima dati ono što oni žele: povratak granica Izraela koje su postojale prije 1967. godine, državu u Gazi i Zapadnu obalu - kao i suverenost Istočnog Jeruzalema. A to je tek početak. Izrael si to ne može priuštiti iz jednog osnovnog razloga - PLO i većina arapskog svijeta još uvijek smatraju svojim konačnim ciljem eliminaciju Izraela sa zemljovida Srednjeg Istoka. Dovoljno je poslušati palestinske medije ili pogledati udžbenike palestinskih škola da bi se ovo potvrdilo. Palestinci još uvijek žele da im se vrati teritorij koji im je pripadao prije 1948. godine i neće se zadovoljiti ničim skromnijim. Arapske zemlje još uvijek smatraju postojanje židovske države uvredom za Islam. (...) U tom svom dugoročnom cilju Palestinci sada imaju potporu zemalja kao što su Iran i Irak, sponzora fundamentalističkih radikala. Još od početka 1990-tih, te su zemlje ispunile prazninu politike Srednjeg Istoka koja tvori silu suprotnu SAD-u. Pa ipak, Clinton nije odustao(...). Podsjetio je Baraka i Arafata da će on još uvijek biti predsjednik nakon 7. studenog i da će nakon izbora imati jako mnogo vremena kojega će posvetiti 'mirovnom procesu'. Je li moguće da je vizija Nobelove nagrade za mir još uvijek nazočna u njegovoj blesavoj glavi", pita se Helle Bering u svojoj tjednoj kolumni.