INTERNAT. HER. TRIB. 11. X. ALBANSKOM KRVNOM OSVETOM NA MILOŠEVIĆA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. X. 2000. Albanska krvna osveta vreba na Miloševića "Dva dana nakon zasjedanja parlamenta, Humanitarni pravni centar službeno je objavio: 'Postoji li itko tko ne zna da je Slobodan Milošević, zajedno sa svojom suprugom i najbližim suradnicima, učinio sve u svojoj moći kako bi ukrao izbore i (...) spriječio provedbu narodne volje? Postoji li ikakva sumnja glede krivice za smrt i uništavanje u nizu ratova koje je vodio Milošević? ' Ovo je definitivno drukčiji stav od onoga novoizabranog predsjednika Koštunice koji opetuje kako svoga prethodnika neće izručiti haškom sudu koji ga je optužio za ratne zločine; ne planira uhititi niti njega niti njegovu obitelj zbog ikakvih drugih zločina. U priopćaju Pravnog centra se nastavlja: 'Osim ako nova vlada odmah ne otvori istragu osumnjičenih, neće biti dorasla zadaćama koje joj je povjerio narod koji se s pravom bunio protiv takovog ponašanja.' I ako Koštunica ima ikakvih sumnji glede poruke: 'Humanitarni pravni centar javno optužuje Slobodana Miloševića za zloporabu svoga položaja, ugrožavanje života građana i opće sigurnosti, pljačku, nasilje protiv medija i javnih sloboda i pokušaj krađe izbora; njegova žena Mirjana Marković za suradnju u ugrožavanju života građana i pokušaj krađe izbora; njegov sin Marko Milošević za pljačku, ilegalnu trgovinu, nasilno ponašanje i organiziranje nasilja.' Od trenutka kada je službeno priopćenje objavljeno, telefoni u uredu Nataše Kandić, izvršne ravnateljice Pravnog centra, neprestano zvone, tvrdi, i ljudi nude potporu. Nije ni čudo: iako su stari i novi režim zauzeti ne tako lakom promjenom vlasti, pitanje koje dominira privatnim razgovorima jest: 'Gdje je 'on'?', a Koštuničin stav dijeli malo tko osim predanih pristaša stranke. U ponedjeljak, gradonačelnik Čačka, Velimir Ilić, kazao je kako je Milošević u Moskvi. Ovo bi imalo smisla: tamo je i njegov brat Borislav, koji je još uvijek veleposlanik, gdje je njegov sin, Marko, pobjegao sa suprugom i djetetom. Osim toga, priznajući poraz, Milošević je kazao: 'Namjeravam se malo odmoriti i više vremena posvetiti obitelji i posebice mom unuku.' (...) Ako mu Rusija da azil, ovo bi još više moglo ugroziti njezine napete odnose sa Zapadom, koji želi da svi koji su optuženi za ratne zločine dođu u Haag. No kako je podupirala Miloševića za vrijeme četiri rata koje je bio započeo, Moskvi bi moglo biti teško ne otvoriti vrata, ako on na njih jednoga dana zakuca. U Beogradu ljudi vjeruju kako će do toga sigurno doći, no ovo je možda posljedica njihove želje da on zaista i ode, djelomice iz straha da još uvijek nije počinio svoje posljednje zlodjelo. Je li azil bilo gdje rješenje? Hoće li Bjelorusija, Libija, Irak ili Kina biti slijedeća Miloševićeva domovina? Izgleda da je vrijeme kada je Francuska 1986. dala utočište izbjeglom haićanskom diktatoru Baby Doc Duvalieru na Azurnoj obali, davno prošlo. Iste je godine filipinski diktator, Ferdinand Marcos,(...), dobio novi dom na Havajima. Ljudi u Srbiji ne mogu zamisliti da će Milošević ostati u Srbiji i izvući se uz sve ratne zločine koje je počinio. Netko među njegovim žrtvama, kosovskim Albancima, mogao bi se ozbiljno latiti tradicionalne krvne osvete i smatrati dužnošću ubiti ubojicu. Možda se to neće dogoditi odmah, kao u slučaju rumunjskog diktatora Čaušeskua, i njegove supruge Elene, koje su ubili odmah nakon 'suđenja'. Za razliku od ovoga, 'Hakarrije', albanska krvna osveta, nema vremenskog ograničenja. Čak i ako sporazum o amnestiji počinitelje političkih zločina učini nedodirljivim za pravdu, zločin koji bi bio otkriven kasnije mogao bi pomoći pri njegovoj uhidbi. To je bio slučaj s argentinskom vojnom huntom koja je, baš kao i Milošević na Kosovu, izgubila moć nakon što je izgubila nacionalistički rat na Falklandima. Ili će ga pravda sustići kada bude bio drugdje. Čileanski general Augusto Pinochet, koji je sam za sebe proglasio amnestiju nakon prljavog civilnog rata i još je uvijek čelnik vojske, smatrao je kako je 'tranqilo' sve do svoga puta u London 1998., koji je umalo okončao njegovim uhićenjem i slanjem u španjolski zatvor. Na srbijanskim ulicama ljudi su (...) izvikivali: 'Slobo ubij se, spasi Srbiju.' Neke od ovih mogućnosti nisu baš samilosne, no kao i nuklearni otpad, bivši diktatori najneugodnija su vrsta smeća i što ih se brže riješi, to će manje štete nanijeti okolišu", piše Anna Husarska.