US-KRIZA- PD, PI, PN, PL, PAN, PT, PR, PG, TR-Diplomacija-Izbori-Organizacije/savezi-Ratovi INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. IX. SRBIJA SE TREBA KOLEKTIVNO PREOBRATITI SJEDINJENE DRŽAVETHE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNEŽ28. IX.
2000.Srbija se treba kolektivno preobratiti"Slobodan Milošević i njegova supruga i suradnica, sociolog marksizma Mirjana Marković preživjeli su mnoge jugoslavenske izbore. Jugoslavenski predsjednik je priznao da je dobio manje ukupnih glasova od Vojislava Koštunice na predsjedničkim izborima u nedjelju, no raspisao je drugi krug izbora koji bi trebao biti održan 8. listopada. Predsjednički par još uvijek, teoretski, u svojim rukama ima sredstva kojima se na vlasti može održati silom, no moguće je da više neće imati političkih mogućnosti da to učine s obzirom na raspoloženje građana koje su pokazali rezultati izbora u nedjelju. Milošević ipak neće otići mirno. Uostalom, gdje otići? Nema kamo otići osim na sud za ratne zločine u Haagu. Može li ostati? Koštunica je kazao da kao predsjednik neće Miloševića predati stranom sudu za ratne zločine. No čak i u Srbiji, gubitak vlasti za Miloševića znači gubitak njegova života; stekao je previše neprijatelja.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNEŽ
28. IX. 2000.
Srbija se treba kolektivno preobratiti
"Slobodan Milošević i njegova supruga i suradnica, sociolog
marksizma Mirjana Marković preživjeli su mnoge jugoslavenske
izbore. Jugoslavenski predsjednik je priznao da je dobio manje
ukupnih glasova od Vojislava Koštunice na predsjedničkim izborima
u nedjelju, no raspisao je drugi krug izbora koji bi trebao biti
održan 8. listopada.
Predsjednički par još uvijek, teoretski, u svojim rukama ima
sredstva kojima se na vlasti može održati silom, no moguće je da
više neće imati političkih mogućnosti da to učine s obzirom na
raspoloženje građana koje su pokazali rezultati izbora u
nedjelju.
Milošević ipak neće otići mirno. Uostalom, gdje otići? Nema kamo
otići osim na sud za ratne zločine u Haagu. Može li ostati?
Koštunica je kazao da kao predsjednik neće Miloševića predati
stranom sudu za ratne zločine. No čak i u Srbiji, gubitak vlasti za
Miloševića znači gubitak njegova života; stekao je previše
neprijatelja.
U njegovoj karijeri traženja i dobivanja vlasti putem
nihilističkog nasilja logičan bi korak bio pokušaj poništavanja
izbornog poraza nasiljem. Najozbiljnija prilika da ovo učini bila
bi intervencija u Crnoj Gori.
Zapadne sile objavile su tu mogućnost sa zebnjom, svjesne zala koje
bi ta intervencija sa sobom donijela no nesposobne su se
sporazumjeti glede zajedničke politike u svezi s načinom na koji bi
se u tom slučaju postavile. Za Europljane, ovo je još jedan dokaz
nesretne nesposobnosti EU-a da formulira pozitivne stavove vanjske
politike - nesposobnost koja je ugrađena u strukturu EU-a i koja je
možda i nerazrješiva.
Pasivnost SAD-a glede opasnosti nasilja u Crnoj Gori rezultat je
paralizirajuće odanosti SAD-a vojnoj doktrini koja isključuje
žrtve, njezine nevoljkosti da preuzme bilo kakav rizik u vrijeme
uoči predsjedničkih izbora u SAD-u i podijeljenosti američkog
javnog mnijenja glede toga bi li vojska SAD-a trebala uopće biti na
Balkanu. Clintonova administracija mora se boriti sa snažnim
pritiskom Kongresa s ciljem povlačenja vojnika.
Sve vlade koje su uključene u operacije UN-a i NATO-a na Balkanu
sukobljavaju se s problemom suverenosti, koji je ključan. Crna Gora
i Kosovo pravno su dio suverene Jugoslavenske federacije, koja je
do sada opetovano izborne mandate davala Slobodanu Miloševiću.
Crnogorska vlada želi neovisnost, no njeno stanovništvo uključuje
i poveliku srbijansku manjinu. Kosovska albanska manjina također
želi neovisnost(...).
Sve se na kraju svodi na Miloševića i na to gdje ga slijepi i
samodestruktivni nacionalizam koji ga je doveo na vlast sada vodi.
Njegov srbijanski biograf, romanopisac Vidosav Stevanović, naziva
ga 'nezanimljivim i banalnim, običnim do odbojnosti' dodajući da se
'jeziva, neopisiva, nezamisliva banalnost zla ne prepoznaje, ona o
kojoj je pisala Hannah Arendt, sve do trena kada je zlo počinjeno.'
Milošević je koristio ono što je bivši jugoslavenski predsjednik,
Ivan Stambolić, nazvao srbijanskim identitetom 'koji se izražava u
antieuropskom, antimodernom i kolektivističkom obliku.' Tvrdi da
je Milošević 'najsavršeniji izraz najgorih osobina naše nacionalne
osobnosti', dodajući da je on 'izraz naše despotske svijesti. Srbi
ne žele da njima vlada čovjek. Žele gospodara, vođu. Naša je
povijest prepuna dokaza za ovo. Pola svoje povijesti smo proveli u
potrazi za takovim figurama, a drugu polovicu u pokušaju da ih se
otarasimo.'
Srbijanska elita bila je prva i najpunija entuzijazma u
nasljedovanju Miloševića kada je otpočeo svoju kampanju za
stvaranje 'velike' Srbije, što je ambicija koju su dijelili gotovo
svi njegovi suparnici, među kojima se ističe Vojislav Koštunica.
Ovo je dio objašnjenja zbog čega je jugoslavenska oporba u
prošlosti opetovano doživljavala neuspjehe u svojem ujedinjenju
protiv njega, i zbog čega je glasovanje održano prošloga vikenda
bilo tako značajno.
Stambolić je napisao da kada su bivše republike stare Jugoslavije
shvatile osobine Miloševićeva programa, 'odmah su poželjele
napustiti tu ludnicu. Milo Đukanović, crnogorski predsjednik,
posljednji je shvatio istinu, a sada i njegova Crna Gora želi otići
iz federacije sa Srbijom. Tako će se raspad Jugoslavije privesti
kraju.'
Oni koji su glasovali protiv Miloševića sada bi na njega mogli
svaliti svu krivicu za sve ono što Stevanović naziva 'njihovim
sramotama, njihovim zločinima, njihovim strahovima, njihovim
mržnjama, njihovim snovima, njihovim impulsima'- njihovom
vlastitom odgovornosti za sve ono što se dogodilo tijekom proteklih
deset godina. Sve bi to mogli pokušati zakopati kao Miloševićevu
krivicu, piše.
Koštunica razumije da se srbijanski moral kao i politička izolacija
trebaju prekinuti i da mora doći do pomirbe s modernom Europom i
Zapadom. No čak i kao predsjednik, sam ne može učiniti sve to za
Srbiju; potrebno je kolektivno prihvaćanje odgovornosti i
preobraćenje", piše William Pfaff.