INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. IX. ŠIRENJE EUROPE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. IX. 2000. Širenje Europe prije je bila važna i uzvišena stvar "Rasprava o širenju EU-a otkriva koliko se duboko ozračje promijenilo od pobjedonosne pariške konferencije na vrhu, održane prije 10 godina, kada je zacrtan cilj - stvaranje mirne, demokratske i nepodijeljene Europe. Vlade EU-a i dalje predano rade na prihvaćanju 12 novih država u skoro vrijeme, no osjećaj dužnosti provođenja misije, koji ih je u početku inspirirao, nestao je. Povećanje je postala dosadna dužnost. U nedostatku vanjske prijetnje, širenje sigurnosnog koncepta, kojega predstavlja EU, na istočnu polovicu Europe više se ne čini tako hitnim. Zapadne vlade više su zabrinute zbog jaza između gospodarskih standarda koji još uvijek postoji između sadašnjih članica i zemalja - kandidata. Zemlje središnje i istočne Europe učinile su velike korake naprijed (potrebne za učlanjenje u EU), no ni zapadna Europa nije stajala na mjestu. Rašireno mnijenje u zemljama EU-a u najboljem je slučaju ravnodušnost a u najgorem neprijateljstvo prema zamisli prihvaćanja novih zemalja članica. U tri zemlje koje se nalaze na liniji razgraničenja EU-a sa zemljama-kandidatima (Njemačkoj, Austriji i Finskoj), samo 20 posto birača podupire širenje. Na ljude utječu uglavnom prenapuhani primitivni strahovi od invazije hordi ljudi u potrazi za poslom, kriminalaca i preprodavača droge. Ksenofobija je u porastu - i to ne samo u Austriji. Na višoj razini, na protimbu širenju utječu složenije brige. Neizbježno je da će više zemalja - članica značiti manje jedinstvenosti, veće gospodarske razlike, više različitosti političkih kultura, više razlika u interesima vezanih za sigurnost. Donošenje odluka postat će složenije. Cilj- EU kao učinkovitiji politički igrač na svjetskoj pozornici, jednak SAD-u biti će teže ostvariti. Odatle zamisli kao što je stvaranje federalnoga ustroja unutar EU-a ili odvojenoga tajništva za francusko-njemački direktorij. Razumljivo, vlade manjih država ustraju na jednakosti svih zemalja članica. Pa ipak, u stvarnosti, neke su države-članice jednakije od drugih. Gospodarska i monetarna unija - skupina za euro - već je bliža unija unutar šire unije. Trend u proteklih nekoliko godina bio je u smjeru intenziviranja suradnje između nacionalnih vlada(...). Kontradiktorne struje unutar EU-a uzrokuju duboku zabrinutost kod zemalja-kandidata. One se nisu prijavile za članstvo kako bi dobile drugorazredni status. Izvršile su mnoge složene reforme, vjerujući kako će, ispunjavajući uvjete za primitak, potvrditi i osigurati novoizborenu neovisnost. Sada imaju razloga za sumnju kako EU nastoji odgoditi i ograničiti širenje. Priliku za odgodu nudi međuvladina konferencija s temom reformiranja postupaka donošenja odluka unutar EU-a. Govorka se da konačna odluka glede ovog pitanja neće biti donesena do kraja godine. Ovo bi bio razlog za tajno olakšanje nekih vlada EU-a. Pretpostavljajući, međutim, da će se do sporazuma doći pravodobno a da će ratificiranje biti dovršeno do kraja 2001. godine, više neće biti moguće odlagati odluku o pitanju koje zemlje trebaju biti prve koje bi bile primljene, i kada. Ovdje bi želja za ograničavanjem širenja mogla prevladati. Nedavni prijedlog dvaju viših državnika, Valery-a Giscard d'Estanga i Helmuta Schmidta, mogao bi se pokazati proročanskim. Prema njihovu mišljenju, trima zemljama Središnje Europe koje su primljene u NATO- Madžarskoj, Poljskoj i Češkoj- trebalo bi dati prednost, dok ostatak središnje i istočne Europe treba pokriti organizacija za gospodarsku i trgovačku suradnju, uz minimum političke integracije. Ovaj koncept zamišljen je kako bi očuvao sposobnost EU-a da učinkovito djeluje u međunarodnim pitanjima. Da je on iznesen na početku projekta širenja, zemljama-kandidatima bi mogao biti prihvatljiv. No sada, kada su počeli pregovori s 12 vlada (...), bio bi smatran kao korak unazad koji vodi novoj podjeli Europe, uz potencijalno opasne geopolitičke implikacije. Tome je tako jer će širenje neizbježno utjecati i na odnošaje s Rusijom. Iako rusko članstvo u EU-u nije zamislivo, cilj strategije EU-a jest da se Rusija uključi u proces integracije koji je zamišljen tako da se osiguraju mir i sigurnost diljem Europe. No ako se širenje EU-a zaustavi na istočnoj granici NATO-a, biti će stvorena siva zona nesigurnosti i nestabilnosti između EU-a i Rusije. Tada bi se NATO-u prepustilo da riješi stanje nanovo nastale geopolitičke podijeljenosti, čime bi se riskirale nove napetosti s Rusijom", piše Max Jakobson, bivši finski predstavnik pri UN-u.