US WP 24.7. LEKCIJE HLADNOGA RATA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 24. VI. 2000. Ne umanjujte vrijednost lekcije hladnoga rata "U knjizi 'Rat koji treba dobiti' ('A War To Be Won'), novom djelu o Drugom svjetskom ratu, povjesničari Williamson Murray i Allan Millett nude sljedeći komentar o vojnom planiranju: 'Jedan je od velikih mitova vojne povijesti da se vojne organizacije za sljedeći rat organiziraju ispitujući onaj posljednji, a to je i razlog zbog kojega imaju loše rezultate.' Murray i Millet dalje ističu kako je među najvećim europskim zemljama koje su sudjelovale u ratu 1939. samo Njemačka(...) sustavno ispitivala taktičke i operacijske lekcije Prvoga svjetskog rata. Kao rezultat toga, kada se dogodio blitzkrieg, revolucionaran je bio samo za njegove žrtve. Taj djelić povijesti mogao bi biti posebno važan u vrijeme kada su neki optimisti skloni otkrivati vojnu revoluciju pod svakim tehnološkim kamenom, i kada je najuobičajenija kritika koja se upućuje vojsci SAD-a ta da se i dalje bavi hladnim ratom. Zapravo, ništa nije dalje od istine. Ako hladni rat definiraju kao sudjelovanje u ratu u Koreji i Vijetnamu, ma kakvog utjecaja nekoć imao na razmišljanje u američkoj vojsci, za proteklih je deset godina većim dijelom nestao. To nije dobro jer se može lako dokazati da nas ti sukobi mogu više naučiti za buduća ratovanja nego nedavni ratovi - kao onaj Zaljevski ili onaj na Kosovu(...). Ono što je hladnoratovske oružane sukobe činilo tako bolnima u usporedbi s ovim nedavnima nema mnogo veze s tehnologijom. (...) Prava razlika u onome što se događalo na bojnom polju više je bila povezana s vojnom sposobnošću - i strateškom pronicljivošću i hrabrošću vojnih i političkih čelnika. Zaista, izvedba američkih vojnih snaga u nedavnim sukobima, koja se može opisati samo superlativima, može se velikim dijelom pripisati snažnoj i često bolnoj vojnoj samoanalizi koja je uslijedila nakon poraza u jugoistočnoj Aziji. General Barry Mc Caffrey pred Kongresom je, nakon Zaljevskoga rata 1991., kazao kako je sjeme tadašnjeg uspjeha zasijano tijekom vojne renesanse koja je započela nakon Vijetnama. Ta je renesansa uključivala novo oružje, no nije bila poglavito tehnološke naravi. Umjesto toga, odražavala je zajednička nastojanja vojske u cilju ispravljanja nesavršenosti na svakoj razini, od obuke pojedinaca i jedinica do odabira i obrazovanja čelnika(...). Od ključne je važnosti u tom procesu ispravljanja bilo obnovljeno poštivanje povijesti - potreba da se upiju lekcije prošlosti kako bi se izbjegle pogrješke u budućnosti.(...) Tehnološke inovacije svakako su bile važne, bez obnove naoružanja za vrijeme Reagana vojna revitalizacija bila bi osakaćena. No, za razliku od 'revolucija' krajem 1950-ih i početka '60-ih , koje su kao irelevantnu odbacile povijest koja se dogodila prije Hirošime, renesansa 1970-ih i '80-ih na tehnologiju je gledala u terminima trajnih imperativa rata. Današnji vojni stratezi trebaju ponovno uspostaviti tu ravnotežu, koja je do određene mjere izgubljena od Zaljevskog rata. Rat je i dalje manje sukob strojeva, a više sukobljenih umova i volja. Tehnologiju koju odlučni neprijatelj ne može nadmašiti tek treba izumiti. Ne možemo računati niti s oskudicom pametnih protivnika. Jednoga od ovih dana naći ćemo se suočeni ne sa Sadamom Huseinom ili Slobodanom Miloševićem, nego s Lin Biaoom ili Vo Nguyen Giapom. Kada dođe taj dan, pobjeda će ovisiti manje o tome tko ima bolju elektroniku ili preciznije rakete, a više o tome koja strana razumije kada su i kako te tehnološke prednosti zaista važne. Zbog toga činjenica da se vojni stratezi, kao i politički čelnici, bave hladnim ratom nije uopće loša vijest", piše Richard Hart Sinnreich.