US IHT 11.7. EUROPI MANJE INTEGRACIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. VII. 2000 Možda je Europi potrebno manje integracije "Ljudi koji žive izvan Europe do sada su zasigurno potpuno zbunjeni raspravom glede najboljeg puta ili putova u Europsku integraciju. Njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer, otvoreno se zauzima za europsku federaciju s izravno izabranim predsjednikom. Francuski predsjednik, Jacques Chirac, želi(...) još više zbližiti Francusku i Njemačku na političkoj razini i, kako on to kaže, 'krenuti dalje i brže naprijed' (...). Povjerenstvo u Bruxellesu to vidi kao još jednu prijetnju svojoj ulozi, dok preostale zemlje- članice sa sve više nelagode gledaju na moguću budućnost Europe s dvije predvodnice. Nigdje se o ovim pitanjima ne raspravlja s više zabrinutosti nego u Londonu, gdje je laburistička vlada rastrgana između želje da bude 'u srcu Europe', a s druge strane da ne izaziva dodatne kritike javnoga mnijenja, koje je veoma skeptično glede daljnje europske integracije. Moguće je da veliki dio problema leži u semantici, a naročito u izjednačavanju, u umovima političkih čelnika, jače integracije i ideje kretanja Europe 'naprijed'. Naravno, ujedinjavanje nacija-država, kao korporacija, i izgradnja sve većih blokova i institucija koje bi njima predsjedale ponekad može značiti napredak. No može značiti i potpunu centralizaciju i stagnaciju. U modernom miljeu elektronskih mreža, ideje izgradnje blokova i centralizacije mogu djelovati sasvim neprikladno. U svijetu korporacija već se dugo raspravlja o tome jesu li ujedinjavanja i sve veća poduzetništva najdjelovorniji i najprofitabilniji način kretanja naprijed. Mogu ali i ne moraju biti. Mnogo manja središnja uprava, s neovisnim jedinicama povezanima u slobodnu i decentraliziranu vezu možda su mnogo bolji model od slonovskih korporacijskih imperija. Isto bi moglo vrijediti i za europske države-nacije. Ipak, najveći dio rasprava o europskom razvoju nastavlja se voditi kao da je jača integracija jedini put naprijed. (...) Ono što modernim graditeljima Europe treba jest hrabrost da se pokaže kako postoje različiti modeli za napredak Europe, i da jača integracija nije nužno onaj najbolji. Mnogo fleksibilniji paket europskih aranžmana, puštanje da neke skupine zemalja idu u jednom smjeru glede pitanja kao što su obrana, kontrola zločina, regulatorna disciplina i tehnička suradnja, a druge u drugom, možda su daleko moderniji način organiziranja Europe od staromodne izgradnje blokova, uz standardizaciju i centralizirane pritiske za konformizmom koji idu uz to. U dobu informacijske tehnologije (...) trgovanja u kojem se brišu granice moglo bi pokazati da je ljude i društva lakše vezati tako da ih se ne gura zajedno. Ako je cilj stabilno i održivo jedinstvo, još ujedinjavanja suvereniteta može značiti kretanje natrag, ne naprijed. Ovaj pristup mogao bi biti posebno relevantan kada je u pitanju širenje EU-a novim članicama. Proces širenja trenutno je zaustavljen jer se od zemalja-kandidatkinja traži da se prestrogo pokore standardizirajućim pravilima postojećega bloka EU-a. Prva stvar koju politički čelnici Europe trebaju učiniti kako bi izbjegli labirint u koji su sada upali jest novi jezik. Moraju shvatiti ideju, a ne biti prestrašeni njome, da dublja i šira integracija nije uvijek put naprijed, i da bi ako neke europske zemlje odaberu taj put, kao što bi trebale biti slobodne učiniti, umjesto da krenu naprijed, mogle ostati na začelju, no to bi, u tom slučaju, bio njihov problem. Možda postoji i cilj za modernu Europu koji je sasvim lako definirati. Može se pokazati da se radi više o stalnom procesu cjenkanja i prilagodbe, koji bi vodilo reformirano i smanjeno Povjerenstvo. Novost da neke zemlje već zahtijevaju nove međuvladine konferencije kojima bi bilo moguće ispitivati sve veće probleme Unije i njezinih institucija, prije nego što je konferencija koja se sada održava čak i završila svoj rad, znak je da se možda javlja ova slika Europe kao fluidnog procesa a ne fiksnog entiteta. Britanija posebno treba samopouzdanje i prave riječi da predloži alternativu fleksibilnije(...) europske mreže država-nacija koje bi bile međusobno ovisne, istinski modernu verziju Europske unije. Nijemce i Francuze tada bi se moglo ostaviti da se bave pionirskim pothvatima kakvi su im po volji, dok bi druge zemlje, kao što su Britanija, Španjolska, Danska, Švedska i novopridošlice iz Srednje Europe, mogle krenuti drugačijim putovima 'naprijed'. To bi moglo ponovno pokrenuti proces širenja i općenito prilagoditi europsku integraciju uvjetima internetskoga doba", piše David Howell.