US IHT 4.7.NEUSPJEH GOSP. GLOBALIZACIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4. VII. 2000. Gospodarska globalizacija nije uspjela "Došlo je vrijeme da napišeno osmrtnicu globalizaciji kao gospodarskoj doktrini kojoj je cilj donijeti napredak i razvoj međunarodnom društvu. Nije uspjela. Na posebnom prošlotjednom zasjedanju UN-ove Opće skupštine zaključeno je da je siromaštva, nejednakosti i nesigurnosti diljem svijeta više otkad se počelo s globalizacijom. Broj ljudi koji žive u potpunom siromaštvu povećao se s milijardu prije pet godina na 1,2 milijarde danas. Podaci o tom povećanju nisu tek tvrdnje kritičara globalizacije. Riječ je o zaključku zajedničkoga izvješća Svjetske banke, Međunarodnoga monetarnog fonda, Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj i samog UN-a. U više od 30 najsiromašnijih svjetskih gospodarstava, dohodak po glavi stanovnika pada već 35 godina. Azija je jedino područje u kojem se siromaštvo u proteklih pet godina smanjilo. Gospodarski napredak u Južnoj Americi potkopan je povećanjem nejednakosti, što je globalni fenomen. Stanovnici industrijskih zemalja sada su 74 puta bogatiji od onih u najsiromašnijima. Bogatstvo tri najbogatija čovjeka na svijetu veće je od domaćega nacionalnog proizvoda najmanje razvijenih zemalja - 600 milijuna ljudi. To osiromašenje dogodilo se u vrijeme kada je globalizacija trebala siromašne zemlje potaknuti na znatan gospodarski rast. Nije se dogodilo ništa slično. Globalizacija kao fenomen proizvod je tehnološkog razvoja koji omogućuje integriranu globalnu komunikaciju i mogućnost istodobnih financijskih transakcija i globaliziranu proizvodnju, što je politički i društveno neutralno. Način na koji se primjenjuje jest ono što je bitno. Globalizacija kao ideologija zahtijevala je da resursi budu stavljeni u službu nereguliranih tržišta. Prema teoriji globalizacije, tržišna akcija donijela bi velike društvene i političke koristi. Iskustvo proteklih nekoliko godina nije rezultat objektivnih sila koje su se pojavile kao posljedica prirode samog gospodarstva, ili neodoljivih tehnoloških sila. Rezultat su namjernih političkih izbora koje su činile vlade naprednih gospodarstava - uglavnom vlada SAD-a - djelujući dobronamjerno, no također i prema onome što su smatrali vlastitim nacionalnim interesima i posebnim interesima utjecajnih političkih birača u njihovim financijskim i poslovnim zajednicama. Vjerovanje da će sile tržišta na prirodan način ojačati opći interes ima porijeklo u sektaškom entuzijazmu manjine pisaca i teoretičara iz Britanije i SAD-a, od 1970-ih godina a nastalo je više pod utjecajem političkog neprijateljstva prema tzv. velikim vladama nego kao rezultat gospodarskih analiza. Glavni intelektualni praotac ovoga pokreta, Friedrich von Hayek, smatrao je da slobodna tržišta uključuju pretpostavku da su vladine regulacije u gospodarskoj sferi povezane na ključan način s političkom tiranijom - to je, kao što stoji u naslovu njegove najpoznatije knjige - put do ropstva. To uvjerenje svoje korijene ima u posebnom austrijskom političkom iskustvu kao i u Hayekovoj mržnji prema totalitarnoj politici koja se pojavila u Srednjoj Europi u kojoj je rođen i u Sovjetskom Savezu '20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća. Dok je gospodarstvo kojim se upravlja centralistički integralno povezano s političkom tiranijom u Sovjetskoj Rusiji i nacističkoj Njemačkoj, takve veze nisu postojale u skandinavskim socijalnim demokracijama istog razdoblja niti u New Dealu Franklina Roosevelta, a niti kasnije u centraliziranoj i planskoj gospodarskoj strukturi poslijeratne zapadne Europe. Hayekove tvrdnje naročito su imale odjeka u raspadajućoj britanskoj državi s punim socijalnim osiguranjem koju je Margaret Thatcher preuzela 1979., i u trenutku kada se pojavio Keynezijanski model za međunarodne financije. Inflacija se, u vrijeme vijetnamskog rata, pod utjecajem gospodarske politike SAD-a i odustajanja od sistema Brettona Woodsa ubrzala. Njegove tvrdnje protiv Keynezijanskog konsenzusa pronašle su prirodni odgovor u poslovnim krugovima u Britaniji i SAD-u, a naročito u financijskoj zajednici. Nadahnule su političku i gospodarsku politiku vlade Margaret Thatcher kao i njezine nasljednike u Velikoj Britaniji. U SAD-u, gdje vlada tradicionalno neprijateljski stav prema velikim vladama, te tvrdnje i presedani iz Britanije poslužili su kao poštovanja vrijedno načelo za poslovanjem inspiriranu politiku Reaganove, Bushove i Clintonove vlade. Clintonovu vladu, koja o gospodarskoj politici nije previše razmišljala prije preuzimanja vlasti, prijatelji iz financijskog svijeta uvjerili su da kao priorite prihvati slobodnu trgovinu i međunarodnu deregulaciju. To se poklopilo s tehnološkom revolucijom u komuniciranju. Ostalo je, kao što kažu, povijest. Vrijeme je da se ta povijest ponovno procijeni i da se pokušaju ublažiti njezini zlosretni ekcesi", piše William Pfaff.