IT-2.IV.AVVENIRE-PUTIN

ITALIJA AVVENIRE 2. IV. 2000. Pogrešan put cara Putina "Još je rano da bi se sa sigurnošću utvrdilo što će Putin značiti na dugom i neravnom putu postsovjetske Rusije. (...) Istodobno stari i novi čovjek, koji sada sjedi na kremaljskom tronu, svojim sunarodnjacima i svijetu pokazuje svoju dvostruku dušu, povezanu s prošlošću i okrenutu budućnosti, potvrđujući da se Rusija više nije spremna odricati svoje uloge velike sile. Šteta što pri tom izgleda kao žrtva ili sudionik zastarjelih i ukorijenjenih moskovskih gledanja, obilježenih tim duhom dobivanja zadovoljštine i kompleksa opkoljenosti koji je preživio, osnaživši se, pad carističkog i komunističkog režima. Tako su usluženi oni koji su očekivali usporavanje vojne akcije u Čečeniji. Drugačije nije moglo biti, pošto je upravo uz nemilosrdno suzbijanje težnje za neovisnošću samoproglašene neovisne republike, Vladimir Putin vezao veliki dio svog strelovitog uspona i svoje djelotvorne predizborne kampanje. Bilo kakvo, makar i prešutno priznanje da se zlouporabila čvrsta ruka u Čečeniji, na kraju bi u nekom trenutku postalo samopriznanje svog djela i opasno umanjivanje 'vojničke časti' (sic) za koju se Crvena armija zanaša da ju je ponovno pronašla u Čečeniji, pokoljem žena, staraca i djece. Ako se na unutarnjem planu Putinov izbor u određenoj mjeri čini uvjetovan potporom koju je vojnoindustrijski aparat dao njegovu izboru, na vanjskom, međutim, novoizabrani ruski predsjednik riskira počiniti veliku pogrješku. Podcjenjivanje pitanja ljudskih prava, i važnosti koje njihovo poštivanje, sve više, ima da bi se moglo težiti ulozi velike sile, moglo bi ponovno gurnuti novu Rusiju u isti kut u koji se zatvorio stari Sovjetski Savez. Slab status Moskve, opadanje njezine međunarodne važnosti, vezano je zapravo uz dva čimbenika, međusobna povezana, ali različita. S jedne strane, uz nedjelotvornost njezina vojnog aparata, a s druge uz slabost (da se ne kaže nepostojanje) njezina politčkog nacrta za globalno rješavanje problema planeta. Putin čini se da je htio krenuti jednostavnijim i bržim putem, onime koji ide obnovom vojnog ruskog potencijala. Kako bi to učinio, odlučio je 'pokazati mišiće' u Čečeniji, riskirajući tako da na kraju postane žrtvom iluzije koju je sam stvorio. Odnosno, iluzije da Rusija još ima dovoljno snažne mišiće da bi se mogli pokazivati. Na mnogo manje strašan način u tu istu pogrješku upao je Jeljcin kada je, tražeći neku 'svoju' okupacijsku zonu na Kosovu, na kraju iz zraka zauzeo jedno selo blizu zračne luke. A to je selo, nakon više od šest mjeseci, jedina ponižavajuća ruska nazočnost u regiji. Na dugom putu ponovnog potvrđivanja Rusije među 'velikima' svjetske politike, treba ipak kazati da čečenski kraći put nosi rizik da na kraju bude možda nepremostivom zaprekom. Ili da barem poveća neugodni dojam da je ono što je zapravo bitno, novoj Rusiji još i više nego starom Sovjetskom savezu, naprosto mjesto za stolom onih koji odlučuju glede bilo kojeg pitanja koje je na dnevnom redu svjetske politike, bez obzira na to nudi li se ili ne nudi neka pretpostavka rješenja. Katkad iskreno cinična sloboda kojom se kreće novo rusko čelništvo pomalo previše blisko podsjeća na jednu hirovitost u vanjskoj politici koja je nama tužno poznata, gdje se 'neka tisuća mrtvih na mirovnom stolu' doima niskom cijenom koju treba platiti kako bi se sudjelovalo u novoj podjeli upravljanja u svijetu", piše Vittorio E. Parsi.