US 27. III. WT SUPERSILA US

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 27. III. 2000. Vrijeme da se zaboravi priča o supersili? "Zamisli nose posljedice. Posebno zamisli zbog kojih možete poginuti. Uzmite, primjerice, gomilu predodžba koje izaziva fraza 'jedina svjetska supersila'. Svi ju upotrebljavaju. Svi se njome koriste, jer ju svi koriste. Možda ona na neki način još vrijedi. No danas je zamisao o vojnoj supersili zastarjela, pogrješna i potencijalno pogubna", piše Philip Gold, viši suradnik Izumiteljskog instituta u Seattleu. "Postoje tri velika razloga zašto. Prvo, sa svakom godinom, Sjedinjene Države raspolažu sa sve manje i manje moći koju mogu uporabiti. Zaboravite nuklearna pitanja. Vjeruje li itko zaista, da bismo pod bilo kakvim okolnostima, uključujući i napad na Sjedinjene Države s nekoliko komada oružja masovnog uništenja, uporabili nuklearno oružje? Što se tiče konvencionalnih snaga: premalo sredstava, preiskorištene, demoralizirane, zlouporabljane, iscrpljene. Približavaju se rubu implozije. Neki su sustavi tako stari da ne možemo dobiti rezervne dijelove, kompanije koje ih proizvode više ne mare za to, ili jednostavno ne postoje. (...) Ozbiljna operacija zrak-kopno, a kamoli jedan ili dva rata, mogli bi značiti katastrofu bez premca u američkoj povijesti. No vjerojatno neće biti takvih operacija niti ratova. Učinak CNN-a i Doverov test gotovo ih sprječavaju. Prvi ne obuhvaća samo činjenicu da pogrješna informacija (ili dezinformacija) mogu kružiti zemljom mnogo puta, smjestiti se u globalnu bazu podataka, i ostati zauvijek tamo. Taj je učinak također i audiovizualna sastavnica uvjerenja da američki narod neće prihvatiti borbe kad ih može vidjeti i neizbježne posljedice borbi, prikazanih na televiziji ili ne: vreće za leševe. Doverov test, razmjerno nova Pentagonova fraza, odnosi se na zračnu bazu u Delawareu koja prima tijela Amerikanaca poginulih u inozemstvu. Sve vojne operacije sad moraju proći Doverov test. Ne radi se samo o tome je li neka misija vrijedna prolijevanja krvi. Čak i kad jest, pitanje je hoće li američki narod i/ili njihove vođe to prihvatiti? Najvažnije: sve je manje i manje upotrebljivih snaga, možda čak snaga koje uopće mogu biti uporabljene. Svijet je to primijetio. Drugi problem uključuje ono što je u trgovini poznato kao simetrične prijetnje i niše. Ovdje je najvažnije da nitko drugi ne može okupiti vojsku visoke tehnologije i globalnog dosega, osim nas. Zato će se oni usredotočiti na oružja masovnog uništenja i negiranje naših snaga na specijalizirane načine: napadima na računala ili satelite, primjerice, ili uskraćivanjem morskog pristupa miniranjem i razmještanjem raketa. Ironija je ovdje da upravo naša tehnološka superiornost povećava opasnost. Da su druge zemlje i snage sposobnije za natjecanje, možda ne bi posegnule za oružjem masovnog uništenja; možda također ne bi tražile načine da slome naš sustav nad sustavima. Drukčije rečeno, mi predstavljamo asimetričnu prijetnju. I dobar dio svijeta radi na tom problemu. A kad bi jedan stvarni ili potencijalni neprijatelj razvio izvediva rješenja, moglo bi se očekivati da će ga drugi slijediti... ili ih kupovati ispod pulta. I treće, Sjedinjene Države ostaju strahovito otvorene za napad. Stoljeća potpune nepovredivosti, desetljeća potpune ranjivosti, sve je to nestalo. Više ne riskiramo (niti prijetimo) brzim razaranjem. No još možemo biti strašno teško pogođeni i stoga smo podložni zastrašivanju i ucjeni. Da, postoji Doverov test. No postoji i Newyorški test, Los Angeleski test, Test Seattle. Ipak, nije sve posve mračno. Na neke je načine vojska stimulirana na preporod. Clinton će uskoro otići. Bush je okupio dobar tim za nacionalnu sigurnost. Postoji nešto nalik dvostranačkom konsenzusu za trajna, iako razmjerno skromna, povećanja potrošnje. U tijeku su obećavajuće inicijative i programi. Možda najvažnije, razvija se novi naraštaj časnika, a među njima postoje svijetle točke. Da, nebrojene tisuće dobrih muškaraca i žena otišli su zgražajući se. No drugi su dobri muškarci i žene, poput njihovih postvijetnamskih pretpostavljenih, ostali da bi popravili i obnovili. No prigoda će biti proigrana ako obrambeni planeri ne odbace, ili barem ponovno ne odrede, jedan od najcjenjenijih aspekata zamisli o 'jedinoj supersili'. U vojnom riječniku, to se zove prevlast punog spektra: uvjerenje da Sjedinjene Države mogu postići, brzo i lako, sve - od mirotvorstva i protuterorizma preko borba u urbanim prenapučenim dijelovima Trećega svijeta do simultanih ratova u Koreji ili Perzijskom zaljevu, sa snagama i na raspoloživom proračunu. Na konferenciji održanoj prije nekoliko godina, bivši ministar obrane James Schlesinger to je dobro sažeo. Prevlast punog spektra: kad tamo stignete, pozovite me. No ne možete tamo stići odavde. Sljedeća vlada mora prepoznati i inzistirati na novom prvenstvu domaće obrane. (...) Ministarstvo obrane treba prepoznati da prevlast punog spektra, do onog stupnja do kojeg je moguća, zahtijeva nove oblike organizacije zadaća i specijalizacije. Zatim ministarstvo mora iskoristiti sljedećih nekoliko presudnih godina da institucionalizira promjenu. Što se tiče zamisli o supersili, možda bi ministarstvo obrane trebalo na Pentagon objesiti transparent s natpisom 'Svjetski prvaci, 1991., 1993., odati počast tom uspjehu, i zatim se vratiti poslu."