YU 10.2. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 10. II. 2000. Sramna godišnjica sramne prijevare u Rambouilletu "(...) Godišnjica sramne prijevare u Rambouilletu obilježena je svojevrsnim zatvaranjem terorističkoga kruga, ovaj put s namjerama nešto drukčijim nego prošle zime i uz nemjerljivu ulogu snaga UN. Dok su lani pojačane terorističke akcije trebale dokazati nužnost dolaska stranih vojnih postrojba, danas su te iste tražene postrojbe u funkciji završavanja etničkoga čišćenja, dok je zadatak njihova civilnoga dijela da na tako očišćenu teritoriju uspostavi navodno demokratska civilna tijela vlasti.(...) Neostvaren cilj iz Rambouilleta, a zatim NATO agresijom, sada se pokušava nadomjestiti tobožnjim uspostavljanjem normalnoga civilnog društva na Kosmetu - u kome dominiraju etnički čisto albansko stanovništvo i terorizam protiv nealbanskoga stanovništva. Opravdanje civilnog upravitelja Kouchnera, koji je prema nekim ozbiljnim izvorima također albanskoga podrijetla, da za uspješniju operaciju UNMIK-a nema novca zvuči cinično i rječito nagovještava kako će se postagresorski zločinci 'posipati pepelom' kada jednog dana bude uspostavljen drukčiji odnos snaga. Blagonaklono gledanje na terorističke akcije Šiptara unutar administrativnih granica Srbije, ili zapadno pakiranje kaosa izravnim miješanjem u unutarnjopolitičke odnose SRJ i Srbije valja promatrati kao dio jedinstvenoga scenarija u kome, godinu dana poslije Rambouilleta, njegovi autori ne napuštaju zamisao da, usprkos situaciji na Kosovu, slome Srbiju, razbiju SRJ i pojave se kao samozvani spasitelji naše sudbine..." DANAS 10. II. 2000. Pranje od javne odgovornosti Dragan Veselinov piše: "(...) Neke stranke u beogradskoj oporbi, zbog nedostatka dogovora o budućnosti Srbije, namjerno se zanose patetikom Kosmeta i podgrijavaju frulaški patriotizam. Uzaludnim suparništvom sa Zapadom na Kosmetu troše vrijeme na teritorij koji je stavljen pod međunarodni protektorat. Kosmet za oporbu ostaje jedino pitanje formalnog osiguravanja granica Srbije kao i ljudskih prava za Srbe u albanskom majoritetu. Do daljnjeg ništa više od toga. Srpske nacionalističke snage odgovorne su za propast Kosmeta jer su poduprle uništavanje kosmetske autonomije, a odbijale su, usprkos katastrofalnim rezultatima toga poteza, da ga naknadno spase prihvaćanjem njegove republičke pozicije u jugoslovenskoj federaciji. S odbijanjem Rambouilleta, ušle su, zajedno s režimom, u izgubljeni rat s NATO državama. Sada bi se jedino mogle boriti za etničku teritorijalnu autonomiju Srba u rezervatima, pripremajući se tako i za moguću podjelu Kosmeta. Ako bi na tome ustrajavale, onda bi otvorile takav isti proces i u Vojvodini, s obzirom na mađarske zahtjeve za teritorijalnom autonomijom, a sutra, možda, i u istočnoj Srbiji, s obzirom na moguće vlaško pitanje, bugarsko pitanje, muslimansko pitanje u Sandžaku i neka druga. Stoga bi beogradska oporba kod Kosmeta trebala biti izuzetno oprezna, jer zahtjevima za teritorijalnom etničkom autonomijom za Srbe, uvodi načelo kojim bi se mogla i ostala Srbija nacionalno raskomadati. Sumnje u sposobnost oporbenih grupa da se zajedno održe su velike. Više se ne radi samo o nespojivosti njihovih velikih programskih razlika, posebno između srbijanskih i vojvođanskih snaga, niti se tu radi o golemoj međustranačkoj i osobnoj mrzovolji, već se tu radi i o tome da su neke stranke u proteklih nekoliko godina aktivno surađivale s režimom i upale u najveću korupciju. Sadašnji oporbeni blok može postati instrument pranja od javne odgovornosti za kriminal tih stranaka, jer će čiste stranke morati odustati od javne kritike posrnulih stranaka u ime očuvanja zajednice. A upravo je kritika korupcije trebala biti element predizborne kampanje nekompromitiranih stranaka. Bit će veoma teško održati oporbu na okupu ako njezini časni dijelovi treba da prime udarac javnosti skandalizirane razmjerima bezakonja od pojedinih oporbenih gradskih vlasti.(..) Iako bi sve sankcije protiv Srbije trebalo ukinuti, jer one poslije osam godina od uspostavljanja nisu pokrenule pozitivan politički proces u zemlji, Zapad ih još ne dovodi u pitanje budući da mu oporba nije olakšala izlazak iz neuspjeha utješnim programom. Uostalom, Zapad sankcije ne mora ni ukinuti, jer ih on smatra kolektivnom kaznom protiv cijelog konzervativnog srpskog naroda koji je podupirao veliku Srbiju, bilo preko režima, bilo preko oporbe.(...) Najmanje je vjerojatno da će Milošević povjerovati obećanjima oporbe da ga neće dirati i predati joj se na milost i nemilost, makar mu sigurnost od njezina revanša budu jamčile i međunarodne snage. Njegova priroda voli šakanje, a cijela kukavička klika oko njega gura ga na poslednji sukob s oporbom, makar poslije toga uslijedila i krvava protunarodna diktatura. Otuda oporba mora dobiti međunarodna vojna jamstva za svoju sigurnost - ali, zauzvrat, ona se mora otresti zastarjelog političkog sustava, velike Srbije i nacionalističkog centralizma. Nema velikog razloga za Zapad da oduševljeno podrži smjenu starog bolesnika ne manje bolesnim..." Hrvatska nije propala "(...)Beograđani su prošloga četvrtka posredstvom Televizije Studio B imali rijetku priliku da u stanci između dvije haustorske ili kavanske likvidacije promatraju završni duel Mesića i Budiše. Oni koji su očekivali navalu nacionalističko-ustaške retorike i paljbu po srpskom narodu tamo i ovdje, ostali su razočarani. Promatrali su jedan izuzetno pristojan, civiliziran, demokratski susret dvojice konkurenata za upražnjeno Tuđmanovo mjesto, čuli su gomilu uljudnih riječi o demokraciji, integraciji s Europom i razvijenim svijetom, čak i neuvijena ohrabrenja za izbjegle hrvatske Srbe.(...) Dok Hrvati ispijaju slavljeničko piće i uhićuju pljačkaše, u Beogradu se ubija. Nestaju i pravovjerni i lakovjerni, nevini i krivci, pljačkaši i osiromašeni, a sve ne bi li se pokazalo kako je, odjednom, svako srpsko i hrvatsko poistovećivanje još jedna 'urota' protiv ovdašnjega 'neraskidivog jedinstva naroda i vodstva'.(..) Padom Tuđmana - pokazalo se - nije pala i Hrvatska. Što u Beogradu misle da bi se odlaskom ovdašnje vlasti raspala i sama Srbija, to je, naravno, problem koji je više u sferi paranormalnih fenomena, nego zdravorazumskog razmišljanja. U stvari, Srbija se i s ovom vlašću rastače uzduž i poprijeko. Sa svakim novim ubojstvom, sve dubljom krizom i opasnijom psihozom straha i nesigurnosti, sve više nestaje srpsko društvo. Ako se ovako nastavi, bojim se da se poslije raspleta neće imati više što demokratski i civilizacijski u ovoj zemlji preobražavati."