YU 29. I. SRPSKI TJEDNI TISAK

SRBIJA VREME 29. I. 2000. Vic protiv smrti "Gledao sam, kao i mnogi drugi Beograđani, coverage Hrvatske televizije prvog kruga predsjedničkih izbora u susjednoj zemlji, koji je prenosio Studio B; sutradan, prizori viđeni na zagrebačkoj 'dalekovidnici', dojučerašnjoj 'katedrali hrvatskoga duha' (A.Vrdoljak) bili su u određenim ovdašnjim krugovima nesumnjivi talk of the town. Ne toliko zbog onoga što se na izborima dogodilo, već zbog same televizijske 'riječi i slike', tj. zbog medijskog prozora koji je gledatelju s ovih strana tako jasno i nedvosmisleno pokazao kako je konačno ostao posve usamljen u svom upornom surfovanju po ovom neopranom anus mundi. 'Šok za sustav' ovdašnjega gledatelja, naime, nije 'politički' - ta svi već znamo da je povjesničar-kolerik Franjo Tuđman umro, a da ni HDZ nije baš mnogo življi - nego medijsko-kulturološki. Hoću reći da je bilo dovoljno da prođe mjesec i kusur dana od smrti Velikog Vođe koji je svojom operetnom pojavom zasjenivao cijelo jedno društvo, pa da se Hrvati tako opuste da to, iz ovdašnje žablje perspektive, počne graničiti s nepristojnošću. Manje-više mladi i manje-više lijepi i normalno dizajnirani, pozitivni i nasmiješeni voditelji/ce u TV studiju HRT i u izbornim stožerima predsjedničkih kandidata bili su dotjerana emanacija iliti slika i prilika Nove Hrvatske, one koja je za sobom ostavila smrdljiv leš turobnog izolacionističkog totalitarizma a da se ljudski na nj i nije osvrnula. Padalu su tu, bogami, i dosjetke i pošalice, kao u najboljoj talijanskoj tradiciji(...) Iz svega što se te noći vidjelo naprosto je drečala jedna nedvosmislena 'civilizacijska' poruka: Hrvatska je na parlamentarnim izborima ostavila 'energiju smrti' kao vladajuće iliti dominantno načelo iza sebe: sve što će uslijediti manje je važno od toga, jer neće moći izići izvan toga, imperativno zadanog, koordinatnog sustava. Predsjednik države, tko god bio, tu nije iznimka. Otuda onolika, makar kod izbornih gubitnika i 'hinjena' razdraganost i vedrina koja je kuljala s ekrana, spontano izazivajući u turobnom Beogradu učinak osobne uvrjede. (...) Zato je Beograd danas tako (o)tužan grad, samo ždrjelo jednog užasavajućeg, samosvrhovitog ništavila, Crna Rupa istočne Europe po kojoj sablasno huči košava, zanoseći ovamo-onamo prosjake koji čeprkaju po kontejnerima i buduće prosjake koji još od prekjučer čekaju autobus, perverzna kompilacija Sofije i Bukurešta iz njihovih najgrozomornijih dana, epicentar Košmara kojem se ne nazire kraj.(...) Hrvati su krenuli prema izlječenju kada su se, rasterećeni Sjene Gospodara, počeli smijati; zato su i najviše glasova dali kandidatu koji važi za nenadmašnog vicmahera, što njegove konkurente mnogo ljuti. Oni ne shvaćaju da je to više od individualne osobine; nezaustavljiva prirodna sila, provala potiskivane biofilne energije, veliki, permanentni vic protiv smrti. A turobni Beograd je i dalje ophrvan spleenom, ugušen beznađem, zamoren neuspjesima, i nikako da pronađe svoj nehajno bačeni ključ vedrine, puce na koje se gasi Vođa. Zato će ovaj čemer još trajati, i više će nas svisnuti od tuge nego od klasične represije. Jer, nema ničeg strašnijeg od spoznaje da živiš u jedinoj preostaloj zemlji u kojoj je Beznađe pouzdan znak zdrave pameti, drugo ime za normalnost." NIN 27. I. 2000. Posljednji ratnik jednog stripa "(...)Prava dvojba (...) jest u tome kakvo vrijeme i kakva sredina traži ovakve ikone. Ne - tko je (bio) Arkan; nego - tko smo mi. Zašto je on zadobio privlačnost magije ekstrema koja nas kolektivno opsjeda čak i onda kad se protiv nje tobože bunimo? Vrlo jednostavno: u situaciji kada sve djeluje beznadno, kada se život osipa i rasipa u krhotine bez smisla, kada se nigdje ne vidi izlaza, a ni od kuda ni tračka svjetlosti, običan čovjek - i ne samo takav čovek - počinje gojiti neku vrstu magijskog povjerenja u osobe koje se ne pokoravaju neizbježnoj propasti, rješavajući sve dvojbe po kratkom postupku. Snaga Arkana počivala je, čini se, u općoj slabosti. (...) Što je stanje teže - a ovdje će to biti slučaj, takav junak raste i razvija se u nedogled, s onu stranu granice zdrave pameti.(...) Piše se naveliko o njemu kao ubojici koji se oduzimanjem tuđih života bavio u obliku zanata (kriminal), u obliku službe (Dolančev egzekutor) i u obliku zločina protiv čovječnosti (paramilitarni vođa), no nema dokaza - niti se pribavljanjem dokaza itko bavi - da je osobno ubio bilo koga čije je ime i prezime znao. Time se, zaklonjeno iza Arkana kao ekstrema, pravilo koje je on tobože oličavao, zapravo prikriva. (...) Jest - Arkan je bio i takav i ovakav, ali je bio patriot, izrastavši u novog Obilića u nizu ratova koje smo izgubili, iako nismo znali zašto smo ih započinjali. Javnost je postala neosjetljiva na logičnu dubioznost ove dimenzije istine o Arkanu, koja je, unutar istoga dosjea, nespojiva s njegovim mladalačkim nestašlucima, pljačkama banaka i bjegovima iz zatvora, što se danas teško može podvesti pod ozbiljan gangsteraj. Arkan nije bio cvjetić, ali među njegove grijehe sigurno ne pada to što ga mi doživljavamo kao hrast iznikao iz mahovine i paprati po kojima gacamo kao one poslovične guske. Arkan je svoje prebrinuo; mi smo u opasnosti. Možda će nas iz magle naših dezorijentiranih života, u kojima su ovakvi mitovi jedini oslonac, spasiti sasvim neočekivano brzo otkriće Ražnatovićevih ubojica (ali ne još i nalogodavaca tog smaknuća), na koje je policija naprosto bila prisiljena u kontekstu niza prethodnih političkih događaja (afere Pauk i OSA, Lazarevački put, ujedinjenje oporbe). To je dobro za nas, kao što je aspirin dobar protiv gripe, ali ruku na srce - nepravda sudbine prema Arkanu. Da je mogao znati kako će ga ubiti anonimni bivši policajac iz okolice Loznice, i da će to biti jedini uhvaćeni ubojica u oba tisućljeća, potrudio bi se da poživi još malo. Do bolje prilike. Momo Kapor - intervju "(...)- Često me neki novinari pitaju kako je moguće da ja koji sam u Zagrebu imao uglednog izdavača (HIT - Znanje), koji me je, po njihovu mišljenju, stvorio kao pisca, odem iz čista mira da se lomatam po krajiškim i hercegovačkim brdima s divljim Kurdima i ostavim svu tu blagodat i slavu, ugledne prijatelje i još ljupkije prijateljice.(...) Mnoge je razočaralo što sam izabrao stranu svojih hercegovačkih predaka. Nisam se ni u jednom trenutku pokajao zbog toga izbora koji i danas plaćam visokom cijenom u svijetu takozvanih urbanih Srba. - Koja je to cijena? - Ne primaju me više u bolje beogradske kuće i police s knjigama. Od početka rata u krajini i Bosni, zbog svog drugovanja s pokojnim doktorom Jovanom Raškovićm i Radovanom Karadžićem, nisam pozvan ni na jedan diplomatski prijam, što sam shvatio kao veliko olakšanje i nagradu. U tu cijenu ulazi i to što mi strani veleposlanici više ne šalju po kuririma viziranu putovnicu, kao nekad, a mene, opet, mrzi i ponižava da čekam po redovima da bih bilo gdje išao da potrošim svoje pare, koje uostalom i nemam. Svijet je tako postao zatvoren za mene, ali, srećom, dugo sam se smucao po njemu i vidio sve kontinente - ništa naročito, vjerujte..."