YU 13. I. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 13. I. 2000. Šarene laže samozvanih spasitelja Srbije "Političko uže koje se nateže na višestranačkoj pozornici Srbije zategnuto je do pucanja. U tom ambijentu, u javnost se, pod firmom nekakvoga političkoga programa 'ujedinjenja' oporbe za spas Srbije, plasiraju krajnje sumnjive političke procjene i zablude.(...) Neskrivena novčana pomoć iz inozemstva najvećem dijelu domaće oporbe, institucionaliziranje funkcioniranja stranih političkih nalogodavaca i ovdašnjih najamnika i povlačenje zavodljivih političkih poteza bez osvrtanja na stanovništvo i građane naše zemlje, proizvodi među ljudima stid, gnušanje i prkos koji se vide i bez raspisivanja izbora i izravnoga biračkog izjašnjavanja. Postalo je već poslovično normalno da sve što politički poduzimaju zapadni moćnici pakiraju u formu - demokracije. I bombardiranje, i sankcije, i mnogobrojne žrtve rezultat su, po njima, odlučnosti zapadnih kreatora da nam uvedu 'demokraciju'. Pošto su se kao instalateri demokracije pokazali uspješnima u našem okružju, ostalo im je da je, milom ili silom, zapate i kod nas.(...) Koliko se može vjerovati političkim mentorima srpske oporbe kada su u jeku najžešćega bombardiranja medijski gradili sliku o cjelokupnom korpusu srpskoga naroda kao o prilično zatrovanom i, prema tome, zgodnom za primjenu nasilničke i zločinačke selekcije iz zraka. (...)Pred tim podatkom čitava politička konstrukcija koju ovih dana gradi dio srpske oporbe ruši se kao kula od karata..." VEČERNJE NOVOSTI 13. I. 2000. Tri imena - jedan jezik "U želji da se raščiste određene jezične dvojbe iskrsle raspadom stare Jugoslavije, ali i odgovori na različite političke zloporabe jezika u inozemstvu, Odbor za standardizaciju srpskoga jezika donio je, na poslednjoj sjednici, jedan vrlo važan zaključak (...) koji se tiče važnih sociolingvističkih i terminoloških problema s ozbiljnim međunarodnim implikacijama.(...) Problem oko čijeg rješavanja i dalje postoje nedoumice i kolebanja ima bar tri važna aspekta: lingvistički, sociolingvistički (odnosno političko-lingvistički) i (političko) pragmatični. Prvi aspekt nameće nam, bar zasad, nedvosmislen odgovor: iza naziva srpski, hrvatski i bošnjački (jezik)(...) skriva se i dalje jedan standardni jezični sustav, koji je u prvoj polovici XIX. stoljeća, za potrebe ondašnjega srpskog naroda i njegove kulture, u svemu bitnome standardizirao Vuk Stefanović Karadžić. Taj standardnojezični sustav zasnovan je na štokavskom dijalektu, na novoštokavskim narodnim govorima, prvenstveno srpskim, čiji su nosioci naseljavali današnja područja zapadne Srbije, Šumadije (njezina velikog dijela) i gotovo cijele Vojvodine, dobru polovicu Crne Gore, veći dio bivše i sadašnje BiH i znatan dio Hrvatske, točnije one dijelove sadašnje RH koje su vijekovima naseljavali Srbi pravoslavne vjere, bivajući znatnim dijelom žitelji Vojne krajine. Vuk Karadžić je sve one koji su govorili tim dijalektom, polazeći od ondašnjih europskih uvjerenja o podudarnosti jezika i naroda, smatrao Srbima 'triju vjerozakona'. Međutim, već za Vukova života, katolici koji su govorili (novo) štokavski počeli su se sve više osjećati i smatrati Hrvatima (...), čemu je zamaha dala austrougarska okupacija BiH..." NEDELJNI TELEGRAF 13. I. 2000. Nova opomena Momčilo Đorgović piše: "Ovdje su neki požurili pozdraviti pobjedu Ivice Račana i Dražena Budiše na izborima za hrvatsku skupštinu. To je ta srpska strast za grljenjem i ljubljenjem i traženjem braće po Balkanu, i ta slabost je potpuno ruinirala srpsku političku oštroumnost, i to u toj mjeri da su sve nacionalne politike u bivšim jugoslovenskim republikama nadigrale i srpsku političku misao i srpsku političku praksu. (...) Brzopleto se ovdje zaključilo da su rezultati hrvatskih izbora veliki korak za Hrvatsku i važan događaj čak i za Srbiju (..) Sklon sam tvrdnji da su se Hrvati pomaknuli samo od jednog hardkor prema prepredenom softkor nacionalizmu. Hrvatska je u početku novoga tisućljeća izmirila nacionalkomunizam i maspok. Dražen Budiša je svakako jedan od najinteligentnijih i najvještijih maspokovaca koji je sačekao da hadezeovski buldožer raščisti teren i da sada, zajedno s političkom linijom koja vodi od Hebranga, preko Bakarića, Tripala, Savke i Vrhovca, šutne neomiljeni hercegovački lobi u aut. Staroga i rigidnog Tuđmana zamijenit će mladi i rafinirani Tuđman. Ivica Račan je također vješt dugoprugaš (...) Između blebetavog Dalmoša Jure Bilića, srpskih partijskih birokrata - tvrdoglavog Baltića i jalove bene Dragosavca, komunističkoga fundamentaliste Šuvara i jezuitskog nacionaliste Vrhovca, Račan je više svojim nekonvencionalnim ponašanjem (brada, traperice, športske košulje) negoli političkim stavovima dobio image liberalnog, modernog komuniste. Uvijek pomalo u sjeni, ali uvijek u vrhovima, beskrajno oprezan, on je po raspadu SFRJ nastupio otvoreno kao Veliki Hrvat i oštro satanizirao Srbe i Srbiju. Pokazalo se da su i najmoderniji hrvatski komunisti pod kožom prije svega i poslije svega nacional-socijalisti. (..) Ne treba imati iluzije - hrvatska 'oporba' koja sada dolazi na vlast i dalje je nacionalistička. I ona još dugo neće imati prijateljski odnos prema Srbima, dokle god se ne ostvari san maspokovaca i hrvatskih komunista - da Srbija bude svedena na beogradski pašaluk. (...) Ono što su svojedobno počeli ustaše - da svedu Srbe u Hrvatskoj na nepostojanje - Račan ovjerava kao trajnu budućnost.(...) Dva i pol milijuna Srba je u XX. stoljeću izginulo oslobađajući 'braću' i u borbi da se stvori zajednička država. Srpska vojska je čak iskopala i Slovence iz ruševina Austrougarske monarhije omogućivši im da stvore naciju i državu, inače bi bili samo etnička grupa. Zaboravljajući tolike žrtve, mi smo već na pragu da se sami denacificiramo. Ne zalažem se ovdje da se ljutimo na Račana, već da konačno počnemo voditi državnu politiku koja nije samouništavajuća."