WT 14. V. AMERIKA "NAPUŠTA" UJEDINJENE NARODE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 14. V. 2001. Agonije napuštenih snova "Ujedinjeni narodi, koji su 1945. godine stvorile vlade svijeta, sada osuđuju na smrt te iste vlade svijeta. Nema sumnje da će pri UN-u još par godina održavati sastanke, davati javne obznane i zagorčavati život Americi. No godinu za godinom, originalni motivi, etičke svrhe i nade za bratstvo svih zemalja svijeta toliko su iskrivljeni ili gurnuti u stranu da UN koji je stvoren prema povelji UN-a jedva da uopće postoji. Gornji je paragraf jedan od najtežih koje sam napisao u čitavoj svojoj novinarskoj karijeri. Prvih sam osam godina UN-a, i svoje novinarske karijere, proveo u newyorškom uredu UN-a. Predugo, no za to sam vrijeme dobro upoznao UN i nade koje su u njega uložene. Nakon toga sam otišao u Indiju, koju sam teška srca napustio nakon četiri godine, otišavši u Poljsku, čiji je odvratni komunistički režim smatrao kako me povrijedio kada su me iz zemlje izbacili nakon manje od dvije godine. U gotovo svim zemljama, njih 20-tak, u kojima sam boravio kao dopisnik, uvijek je postojao neki diplomat kojega bih susreo u UN-u, kojega bih znao nazvati u večernjim satima i s kojim bih onda večerao i dobio prilično iskrene najnovije informacije iz svijeta politike. Nakon povratka u New York, izbjegavao sam UN, osam godina slušanja diplomatskih klišeja bilo mi je dovoljno. No jednako kao što je teško odbaciti ljubav prema osobi, teško je odbaciti i koncept u koji duboko vjerujete. Od prvih dana u prvim UN-ovim uredima, u malom hotelu na West Sideu, pomisao da se nalazim na međunarodnom sastanku s temom kontrole nuklearnog oružja na mene je ostavljala dubok dojam. Tek sam prije par godina prihvatio činjenicu da objekt moje nade trune i da će uskoro biti mrtav, no ni tada nisam to sam sebi do kraja priznao, sve do ove kolumne. Povraća mi se kada američki političari i novinari krive SAD za sve svoje probleme pri UN-u, kao što je izbacivanje iz odbora za ljudska prava i narkotike (...). Zemlje koje nisu željele glasati za Ameriku znale su da ih za ovo poniženje na svjetskoj razini Amerika neće kazniti. Državni tajnik Colin Powell tvrdi da ne bi bilo u redu otkriti kako je tko glasao u sklopu tajnog glasovanja, ako to ikada budemo otkrili. Stav članova UN-a prema Kini stoji iza užasne bolesti UN-a i velikim je dijelom prouzročio tu bolest. Radi se o novcu 'uber alles', ne ljudskim pravima, ne narkoticima, ne čak ni nacionalnoj sigurnosti velikog dijela njenih članica, uključujući i Ameriku, nego o novcu. Novcu za strane kampanje i strane ulagače, ali naravno ne i za strane radnike u inozemstvu koji se moraju natjecati s kineskim plaćama za radnike, čak i kineskim zatvorenicima koji rade besplatno. Američki problem pri UN-u jest taj da naša vlada, čelni dužnosnici, dioničari i horde američkih političara u Kini preklinju za potpisivanje ugovora, na koljenima pred Politbiroom, s ostatkom svijeta. Ovo Amerikance priječi da kritiziraju Peking, osim kada ovi sruše američki zrakoplov ili nas izbace iz UN-ovog odbora. Američke poslovne ambicije u Kini guše bilo kakvu američku službenu misao da upotrijebi svoju gospodarsku moć kako bi pomogla Kinezima koji pate i Tibetancima koje hapsi i muči komunistička policija, kako bi ispunila barem jedan od humanitarnih motiva iz povelje... (...) Predsjednici Nixon, Clinton, prvi George Bush i njihovi pristalice iz poslovnog svijeta znali su da je jedina politička moć kojom SAD raspolaže protiv Kine povećavanje ili smanjivanje trgovačkih carina u slučaju da Peking poveća ili oslabi svoja kršenja ljudskih prava i okonča prijetnju svojim susjedima, od kojih je jedan i Amerika. Sadašnja se Bushova administracija pravi da riba koja trune pod UN-om miriše kao ruža. Kako je tužno da još jedan američki predsjednik propušta priliku da umirući UN podigne iz klečećeg položaja, postavi na noge i natjera ga da ponovno počne hodati", piše A. M. Rosenthal, bivši glavni urednik "The New York Times-a".