IHT 30. IV. NEPREMOSTIVI JAZ IZMEĐU EUROPE I AMERIKE?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. IV. 2001. Predani Europi "Prvi mjeseci Bushove administracije pokazali su da je, jednako kao i u bilo kojem drugom razdoblju od Drugog svjetskog rata, odnos između SAD-a i Europe otvoren za pitanja. Amerika ima suprotna stajališta od onih Europljana glede niza pitanja, od raketne obrane do globalnog zatopljenja i hormona u mesu, a neslaganja su tako opsežna i duboka da se neki na obje strane pitaju otvara li se to nepremostivi jaz. U međuvremenu, na polovici kontinenta koji je oslobođen sovjetske dominacije prije deset godina, dvanaest zemalja bori se s najosnovnijim pitanjima glede oblika njihovih gospodarskih i političkih sustava i glede vrste odnosa koji bi trebali imati sa SAD-om, pitanja koja su za mnoge zemlje neodjeljivo povezana. Zajednički denominator nesigurnosti jest: koliko je snažna predanost SAD-a u Europi? Odgovor može djelovati očito, no nije. Bez prijetnje od Sovjetskog Saveza, potreba da SAD pomogne braniti Zapadnu Europu, što je bila prva zadaća NATO-a, više nije tako očita. Neki se u Washingtonu pitaju postoji li ikakav interes za SAD u sigurnosti zemalja u Srednjoj i Istočnoj Europi. Privlačnost unilateralizma raste za mnoge u republikanskoj stranci, gdje se neki, izgleda, protive skoro svakom sporazumu ili savezu koji ograničava djelovanje ili suverenitet SAD-a. Manifestacije ovoga, od kojih je najnovija odbacivanje sporazuma iz Kyota glede globalnog zatopljenja od strane Bushove administracije, jedan su od glavnih faktora koji potiču slabljenje europskog mišljenja o SAD-u. Pa ipak, uključenost SAD-a u Europi i dalje je od temeljne važnosti, i za interese SAD-a i za globalnu stabilnost. Jačanjem vojnih veza sa Zapadnom Europom, SAD ima priliku očuvati mir ne samo u Europi nego i u drugim područjima, zadržavajući vodeću ulogu a istodobno dijeleći troškove, kao što je to bilo učinjeno u Zaljevu i na Balkanu. A bliskom suradnjom sa zemljama Srednje i Istočne Europe ima priliku osigurati da će se one razviti u stabilne demokratske zemlje, saveznice Zapada, što bi bio rezultat koji, bez vodstva SAD-a, nije zajamčen. Način na koji Bushova administracija može ostvariti oba ova cilja jest jačanje i širenje NATO-a smatrati apsolutnim prioritetom tijekom slijedeće dvije godine. NATO je već odlučio raspraviti o pitanju širenja na summitu koji bi se u Pragu trebao održati slijedeće godine, a pozivu se nada devet zemalja: Litva, Letonija, Estonija na Baltičkoj obali; Slovačka i Slovenija u Srednjoj Europi; Bugarska, Rumunjska, Makedonija i Albanija na jugu. Rasprava o širenju trebala bi na neki način biti pojednostavljena uspješnom integracijom Poljske, Češke i Madžarske u NATO, od 1997. godine. Iako su sve tri zemlje, kao i njihovi zapadnoeuropski susjedi, sporo povećavale ulaganja s ciljem usavršavanja svojih vojska, se su tri doprinijele na dragocjen način operacijama NATO-a na Balkanu. Razvile su se u uspješne demokracije a SAD-u daju više diplomatske potpore od Njemačke ili Francuske. Sve te tri zemlje, bivše članice Varšavskog pakta, zadržale su dobre odnošaje s Rusijom unatoč svome članstvu u NATO-u. Slijedeća skupina zemalja potiče mnoge od istih sumnji koje su se vezivale za Poljsku i Madžarsku početkom 1990-tih. Neki brinu da bi primitak tih baltičkih zemalja previše isprovocirao Rusiju. Drugi tvrde da Rumunjska i Albanija nisu još u dovoljnoj mjeri dokazale kako su stabilne demokracije. No takve tvrdnje riskiraju postati samodovoljnim proročanstvima. Baltičke države Rusija za sada ostavlja na miru, no ako se NATO odluči izostaviti ih iz straha od toga da će uvrijediti Moskvu, predsjednik Vladimir Putin sigurno će zaključiti kako mu je dano dopuštenje da obnovi vrhovnu vlast Rusije u tim zemljama. A u slučaju da Rumunjsku Zapad odbije, bit će vjerojatnije da će ta zemlja slijediti primjer svoje susjedne zemlje, Moldavske, koja je na vlast ponovno postavila komunističku partiju. Jasno je da bi za NATO bilo i politički i vojno složeno integrirati svih devet kandidata odjednom. No u Pragu bi se moglo utvrditi kako su sve, u principu, prihvaćene kao partneri NATO-a, i odrediti posebne političke i vojne standarde koje treba ispuniti za punu integraciju. Ti standardi bi trebali uključivati demokratske ispite kao što je sloboda tiska, civilna kontrola vojske i poštivanje prava manjina kao i čisto vojne kriterije. Zemlje bi trebale postati punopravne članice čim ispune te standarde. Neke bi bile primljene gotovo odmah, dok bi drugima trebalo više vremena. No sve bi dobile snažan poticaj da ispune norme koje im je nametnuo Zapad, a dobile bi i osjećaj sigurnosti da je njihova budućnost u savezu demokracija koji predvodi SAD. Nesigurnost Europe glede budućnosti njenog odnošaja sa SAD-om znači da do širenja NATO-a neće nikada doći ako se inicijativa prepusti Europi. No ako predsjednik George W. Bush širenje NATO-a učini svojim prioritetom, širenje će zasigurno postati središnjim pitanjem transatlantskog odnošaja, što bi ponudilo sredstva za revitaliziranje saveza i osiguravanje toga da demokracija i američko vodstvo definiraju budućnost Srednje i Istočne Europe. Bush u Europu prvi puta putuje u predsjedničkoj ulozi za šest mjeseci. Širenje NATO-a trebalo bi biti ključno pitanje o kojem planira raspravljati", stoji u uvodniku "The Washington Post"-a, a prenosi list.