IT-3.V.-AVVENIRE-SAD-EUROPA-KINA

ITALIJA AVVENIRE 3. V. 2001. Teški koraci na "globalnoj" šahovskoj ploči "Najava predsjednika Busha da želi nastaviti s planom 'svemirskog štita' po sebi ne predstavlja neočekivanu novost. To je bilo izričito napomenuto u najtipičnijim aspektima predizbornog programa kandidata Busha. Ono što izgleda novo, i čija je će dosljednost biti utvrđena pozorno i bez predrasuda, je spremnost suočavanja sa saveznicima i drugim partnerima, uključujući i one, poput Rusije, koji se osjećaju ugroženi svemirskim štitom, a koja se prvi puta eksplicitno pojavljuje u govoru održanom prekjučer na National Defense Academy. Suočavanje i savjetovanje, počevši poglavito od onog sa saveznicima, ne treba ni na koji način pomiješati s (nepostojećom) američkog spremnošću da provodi samo poteze o kojima su se Washington i Europa usuglasili. No predstavljaju, ipak, pozitivni signal koji je danas transatlantskim odnosima potreban. (...) Iz reakcija Pekinga u ovim trenutcima, jasno oštrih, naslućuje se shvatljiva uznemirenost. Kina zna da su njene mogućnosti vršenja pritiska na Washington krajnje male. Ne samo radi posljednjih poznatih događaja povezanih s obaranjem američkog špijunskog zrakoplova, nego poglavito stoga što Peking, za razliku od Moskve, ne dijeli s Washingtonom nikakav niz bilateralnih sporazuma o razoružanju. Svemirski štit, međutim, nosi rizik da učini nepremostivim taj tehnološki jaz spram Sjedinjenih Država koji predstavlja i stvarnu prepreku nacrtima postajanja ne samo regionalne sile, koje gaje političko-vojni vrhovi Pekinga. Za Europu stvari stoje prilično drugačije. U ovom trenutku ono što zapravo dijeli Sjedinjene Države od europskih saveznika u ocjeni svemirskog štita upravo je različita percepcija prijetnje i njenih izvora. Europljani odlično znaju da će Amerika nastaviti braniti Europu u slučaju agresije, jednostavno stoga što to ulazi u životne interese Sjedinjenih Država. I naše su vlade savršeno svjesne da strateška ovisnost Europe od Amerike u vojnom pogledu neće biti povećana zamjenom 'aktivne' nuklearne zaštite (temeljene na raketnoj američkoj odmazdi u slučaju nuklearnog napada protiv članica Atlantskog saveza) s jednom 'pasivnom' zaštitom (temeljenom na proturaketnom sustavu). Ono što manjom čini (gotovo do granice nevjerojatnosti) percepciju nuklearne prijetnje proizlazi kod Europljana iz njihove manje 'globalne izloženosti', što ih čini mnogo manje privlačnim ciljem atomskih ludosti bilo kakvog reisa. Upravo ta učvršćena navika regionalnog razmišljanja o sebi navodi Europljane (mišljene bilo kao Unija, bilo kao vodeće države) da upozoravaju da 'kineska prijetnja' nije vjerojatna, a da je istovremeno mnogo bliža po trenutnim negativnim posljedicama možebitna ruska iritacija. Eto, dakle, različitih ocjena cijene i probitaka projekta koji za budućnost može obećati potpunu sigurnost, ali za sadašnjost povećava nervozu i nezadovoljstvo svih (osim Amerikanaca). Slijedeći mjeseci kazat će nam je li slika 'globalnog straha' (u pogledu vojne sigurnosti) koju iznosi SAD, pretjerana. U međuvremenu, bi međutim dobro učinila Europa ako bi se pitala, u njenom vlastitom interesu, da li neki naši određeni, najviše umirujući, scenariji ne proizlaze previše automatski još uvijek iz tog straha da se o sebi 'razmišlja kao o globalnima', koji je posljednjih godina europske aspiracije ograničio još i više od američkog nepovjerenja spram veće autonomije transatlantskih partnera.", piše Vittorio E. Parsi.