IT-US-IQ-intervencija, supersila, rat-Politika it 24. VIII. avvenire - izolacije amerike ITALIJAAVVENIRE24. VIII. 2002.Irak i 'izolacija' SAD-a"Dok se približava prva godišnjica 11. rujna, Amerika se otkriva sve usamljenijom, gotovo
kao da se golemi kapital naklonosti i solidarnosti nakon napada na New York i Washington polako s vremenom potrošio. 'Usamljenost cara' pokazuje upravo suzdržani prijam od strane saveznika najavljene konačne kampanje protiv Saddamovog režima, koja je izgledala sigurnom i skorom. Čak i Engleska predlaže točnija određenja, opravdana, no što zvuči kao veliko distanciranje upravo dok predsjednik Bush ima apsolutnu potrebu naći istomišljenike za svoje strateške odluke. A i unutarnji front počinje pokazivati uznemirujuće raspukline. (...)Osjećaj međunarodne izolacije Sjedinjenih Država izgleda vjerojatno većim nego što je u stvarnosti. Dok oružje šuti europske vlade jednostavno nastoje američkom savezniku prenijeti dvojbe i zabrinutosti koje proizlaze iz dvije skupine čimbenika: na prvom mjestu iz njihove drugačije raščlambe stanja, po kojoj, kako točno određuje London, Saddam predstavlja dugoročnu prijetnju, ali ne i
ITALIJA
AVVENIRE
24. VIII. 2002.
Irak i 'izolacija' SAD-a
"Dok se približava prva godišnjica 11. rujna, Amerika se otkriva
sve usamljenijom, gotovo kao da se golemi kapital naklonosti i
solidarnosti nakon napada na New York i Washington polako s
vremenom potrošio. 'Usamljenost cara' pokazuje upravo suzdržani
prijam od strane saveznika najavljene konačne kampanje protiv
Saddamovog režima, koja je izgledala sigurnom i skorom. Čak i
Engleska predlaže točnija određenja, opravdana, no što zvuči kao
veliko distanciranje upravo dok predsjednik Bush ima apsolutnu
potrebu naći istomišljenike za svoje strateške odluke. A i
unutarnji front počinje pokazivati uznemirujuće raspukline.
(...)
Osjećaj međunarodne izolacije Sjedinjenih Država izgleda
vjerojatno većim nego što je u stvarnosti. Dok oružje šuti europske
vlade jednostavno nastoje američkom savezniku prenijeti dvojbe i
zabrinutosti koje proizlaze iz dvije skupine čimbenika: na prvom
mjestu iz njihove drugačije raščlambe stanja, po kojoj, kako točno
određuje London, Saddam predstavlja dugoročnu prijetnju, ali ne i
neposrednu opasnost; a na drugom mjestu iz nesklonosti Europe da
slijedi Ameriku na (ratnom) polju gdje je jaz između Europe i SAD-a
nepremostiv. Tome treba dodati da otvoreni Bushov unilateralizam
još otvorenijim čini 'samoću vladara', što, nimalo slučajno, prati
pojava najglupljeg antiamerikanizma. Glazba će biti sasvim
drugačija ako, i kada, neprijateljstva stvarno počnu.
U pogledu unutarnje politike, međutim, moguće je da je spor između
jastrebova i golubova administracije, koji postaje sve oštriji na
kraju, ostavio dojam pretjerane neodlučnosti predsjednikovih
akcija. Prvi Bushov problem je, dakle, da ponovno uzme kormilo u
ruke, pokaže da je on onaj 'koji posljednji donosi odluku'.(...)
Kao što je uvijek činilo tijekom svoje povijesti, predsjedništvo
Sjedinjenih Država odlučit će o miru ili ratu držeći prije svega na
umu svoj 'constituency' (američke građane). Tu će se odigrati
utakmica. Tu George W. Bush zna da je riskira izgubiti, upozoren i
sjećanjem na sudbinu svoga oca, koji je dobio prvi zaljevski rat,
ali je izgubio izbore za drugi predsjednički mandat. U tom smislu ne
bi bilo previše naivno pitati se utječu li više javne i glasne
izjave kancelara Schroedera (koji prikuplja glasove za svoj
ponovni izbor) ili tiho povlačenje saudijskog kapitala iz
američkih banaka. Da smo Saddam, i kada bismo mogli poslati jedan
brzojav, onda bi dva retka zahvale poslali prije Rijadu nego
Berlinu", piše Vittorio E. Parsi.