IT - 19. VIII. LA REPUBBLICA - ODNOSI EUROPE I SAD-A

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. VIII. 2002. Američki rat koji škodi Europi "U događajima progresivnog pogoršavanja odnosa između Europe i Sjedinjenih Država, iznenađuje to što o krizi, po prvi puta i na krajnje otvoren način, govore Amerikanci. Do sada su se na nerazumijevanja u dijalogu među saveznicima žalili Europljani. (...) Francis Fukuyama, politolog na sveučilištu John Hopkins, i neiscrpni izumitelj slogana, najjasnije i najgrublje je to izrazio: 'Ima li još smisla govoriti o 'Zapadu' u 21. stoljeću?'. Postoji li još uvijek taj savez stvoren u Hladnom ratu, utemeljen na vrijednostima i ustanovama slobode i demokracije koje u potpunosti dijele Europljani i Amerikanci? Odgovor je 'Ne': 'Između Europe i Sjedinjenih Država otvorio se ponor... Crta raskola glede globalizacije više ne dijeli Zapad od ostatka svijeta, već Ameriku od ostatka svijeta'. Oštrina te dijagnoze ne pripada samo jednom znanstveniku, samo Fukuyami. Nju izgleda da uvelike dijele prilično utjecajni sektori američkog svijeta politike i kulture. U već čuvenom eseju iz srpnja u listu 'Policy Review', pod nazivom 'Snaga i slabost', jedan drugi stručnjak za globalne strategije, Robert Kagan, razmatra teoriju rastućeg razilaženja između Europe i Amerike u možda previše školskim, ali i oštroumnim i uvjerljivim, terminima. Prema Kaganu (koji je vrlo blizak William Kristolu, koji je bio jedan od Bushovih savjetnika za vanjsku politiku koje se najviše slušalo), jedan neprijateljski svijet, pun prijetnji, pritišće na vrata onoga što nazivamo Zapadom. A pred tom opasnošću Zapad je podijeljen. S jedne je strane Europa koja vjeruje u ulogu međunarodnih ustanova, ulogu diplomacije, vrijednosti posredovanja, a s druge je Amerika, odlučna iskoristiti silu kako bi se suprotstavila protivnicima, bili oni već na terenu, ili bili samo potencijalni. Dakle, ne dijeli irački problem, rat ili ne, saveznike. Ne dijeli ih pravac koji treba uzeti glede pokolja u Palestini, ili pitanja Međunarodnog kaznenog suda, ponašanje spram ekološke uzbune. Raskol je već puno širi, i uključuje političku viziju, stratešku kulturu, mentalitet Europljana s jedne strane, a Amerikanaca s druge. Umišljati da između jednih i drugih još uvijek postoji autentično slaganje glede najzamršenijih pitanja globaliziranog svijeta posve je iluzorno. Jer ta je pitanja Amerika odlučna riješiti silom, a Europa nije. Niti bi moglo biti drugačije, kaže Kagan, obzirom da si Europljani ne namjeravaju priskrbiti vjerodostojnu vojnu silu, što je 'najslabiji rezultat europske integracije i, upravo, vanjske politike Unije'.(...) Europljanima samo ostaje izvući odgovarajuće zaključke iz te promjene slike Zapada. Zanositi se da su raspoloženja i dijagnoze koja dolaze s druge strane Atlantika proizvod sadašnje administracije, nadahnuti starim i novim 'jastrebovima' Bijele kuće, dakle prolazni, ne bi imalo smisla. To su raspoloženja Amerike, 'hipersile' 21. stoljeća. Nema smisla zgražati se, nema smisla uvrijeđeno se pogledavati. I ako su Amerikanci doista postali, kako ponekad izgledaju, arogantni, ratoborni, gluhi na svaku kritiku, tu se ne može mnogo toga učiniti. Neće ih promijeniti Prodi, Chirac, Aznar ili Berlusconi. Radit će se dakle o tome da se poduzmu neke mjere. Ostvari veća kompaktnost, dosljednost i postojanost u vanjskoj politici Unije, učine gospodarske žrtve da se, barem djelomice, ublaži razlika u vojnim sposobnostima. Lakše reći nego učiniti? Istina je, može se i ne činiti ništa. Za sada će na Americi biti da se suočava s prijetnjama nad Zapadom (na njen način, djelujući uvijek s visine od 7000 metara). No u tom slučaju treba znati da je Europa izabrala, kako kaže Nijemac Fischer, 'poslušnost'. Dakle, nema više gunđanja", piše Sandro Viola.