US 4. II. LA TIMES - ANGLOSAVEZ

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 4. II. 2003. Vanjska politika SAD-a nastavlja gajiti 'Anglo Iluziju' "Posljednjih mjeseci čudno poimanje postupno se počelo učvršćivati u Sjedinjenim Državama, neodređena ideja o novim temeljima na kojima treba voditi američku vanjsku politiku. Mogli bi je nazvati Anglo-iluzijom. Anglo-iluzija ide ovako: washingtonski vojni savezi manje su važni nego što su bili prije. Umjesto tih formalnih saveza Sjedinjene Države trebaju se od sada baviti svijetom u partnerstvu sa svojim stvarnim prijateljima, Britancima i Australcima. Radeći kao trijumvirat, tako ide iluzija, te jezično engleske nacije mogu, kad je nužno, voditi vojne operacije u opasnim dijelovima svijeta. Uz to Sjedinjen Države mogu se pridružiti Velikoj Britaniji u odnosima s Europom i iskoristiti Australiju za provedbu svojih politika u istočnoj Aziji. (I možda bi, tako vjeruju angloiluzionisti, i Kanada i Novi Zeland ponekad mogli biti od pomoći). Govoreći nedavno u PBS-ovoj emisiji 'NewsHour' bivši dužnosnik Pentagona Jed Babbin dao je glas jednom obliku Anglo-Iluzije. Upitan je li Velika Britanija posljednja saveznica Sjedinjenih Država on je odgovorio: 'Britanija je vrlo pouzdana saveznica. Ona je doista jedina zemlja... no, možda to ne bih trebao kazati. Postoje druge, Australija, Novi Zeland, Kanada, u osnovi stare zemlje Commonwealtha, koje su još uvijek spremne platiti cijenu u krvi i imovini za slobodu'. Vidimo prvi jasni pokazatelj nove anglo-temeljene vanjske politike u sadašnjoj iračkoj krizi. Osam europskih čelnika prošloga je tjedna potpisalo zajedničku izjavu prihvaćajući američku politiku. No kada se dođe do opipljivije pomoći, Britanija i Australija su se pokazale uvelike najjačim i najistaknutijim partnerima. Očekuje se da će Britanci dati 30.000 vojnika za rat u Perzijskom zaljevu, a Australija je razmjestila 2000 ljudi sa zrakoplovima F- 18. Kada su Sjedinjene Države održavale razgovore prošlog mjeseca o poslijeratnoj obnovi Iraka, dva druga vodeća sudionika bili su Britanija i Australija. Sve to nadilazi povijesne 'posebne odnose' između Sjedinjenih Država i Britanije. Ono što u ovom trenutku imamo je novo povezivanje, s vojnim prizvukom, među tri zemlje i tri kontinenta koji dijele engleski jezik. Problem s anglo-pristupom je da je i malo tužan i krajnje nerazborit. Anglo-temeljena vanjska politika sugerira da smo mi Amerikanci opsjednuti svojim jezikom. (Ako je tako postajemo sličniji Francuzima). U prošlosti su se Sjedinjene Države žestoke suprotstavljale zamisli o podjeli svijeta na taj način. Tijekom prve Bushove administracije neki su azijski čelnici htjeli stvoriti organizaciju za Pacifik koja bi uključivala samo azijske vlade, a ne i Sjedinjene Države, Australiju, Novi Zeland ili Kanadu. Sjedinjene Države i druge anglo-vlade uspješno su se izborile protiv prijedloga kao implicitno rasističkog. Kao strategija anglo-pristup u odnosima sa svijetom je kratkovidan i neodrživ. Britanija i Australija svaka ima svoj zemljopis i svoje vlastite interese. Kakvi god bili budući odnosi Britanije s Europom ili Australije s istočnom Azijom obje će zemlje biti predmetom snažnog i sve većeg povlačenja od strane svojih susjeda. Zapravo već jesu. Proturatni osjećaji u Londonu i Sidneyu mnogo su jači nego u Washingtonu. Britanska čvrsta identifikacija sa Sjedinjenim Državama mogla bi se smanjiti kada predsjednik vlade Tony Blair više neće biti na vlasti. Stvarnost je da bi se, ako će Sjedinjene Države imati sve antagonističkije odnose s drugim vodećim zemljama Europe i istočne Azije, mogle jednom zateći u zavadi i s Britanijom i Australijom. Prije dvanaest godina, u vrijeme Zaljevskog rata, američka politika spram Iraka uživala je široku međunarodnu potporu. Ako su ovoga puta glavni partneri Britanija i Australija, onda za nekoliko godina možda ni te zemlje neće biti sa Sjedinjenim Državama. To nije automatski argument protiv ulaska u rat s Irakom uz Britaniju i Australiju kao našim glavnim partnerima. To je, međutim, upozorenje protiv samozavaravanja. Britanija i Australija su, naravno, divne nacije, no ne možemo se oslanjati na njih kao na stabilna, dugoročna rješenja u traganju za našim prekomorskim saveznicima. Dugoročno, vanjska politika SAD-a koja se prvenstveno oslanja na naše anglo-partnere će biti samo usputna stanica na putu prema tome da se bude sam u svijetu. Ako želimo izabrati unilateralizam, onda to treba barem učiniti otvoreno i pošteno", piše Jim Mann.