Hoće li to biti razlog da je se pamti u budućnosti, pokazat će vrijeme.
Ali već se sad zna da će biti zapamćena - po nezapamćenim mjerama sigurnosti. Pamtit će je svi koji su, svojevoljno ili stjecajem okolnosti, bili na bilo koji način povezani s njom.
Pamtit će je građani milijunske Sofije, jer pet dana ni pješke, a kamoli vozilima, nisu mogli prolaziti velikim dijelovima grada, okruženim neprekidnom policijskom trakom pričvršćenom za sve što je moglo poslužiti - drveće, klupe, posude za cvijeće, rukohvate, zgrade - bez i najmanjeg prolaza. Uz to, na svakih najviše deset metara bio je jedan policajac, u punoj spremi, s vidljivim oružjem i naglašeno upadljiv. I još su im ponedjeljak, prvi dan konferencije, proglasili neradnim danom koji će morati odraditi u srijedu.
Konferenciju će pamtiti i svi nižerangirani diplomati, kojima su na ulazu u Palaču kulture, nakon što bi prošli detektor metala, vadili cijeli sadržaj poslovnih i privatnih torbi i otvarali laptope i torbice za šminku. "Čovjek bi pomislio da je sva ta sigurnost zbog nas, ali se iz ovog vidi da nije. Za koga je onda?", komentirao je jedan diplomat.
Dvanaestu ministarsku konferenciju OESS-a najjače će pamtiti novinari, koji su već na ulazu u kompleks palače, a potom i kod ulaska u zgradu, uz obaveznu akreditaciju na kojoj su svi podaci i digitalna fotografija, morali predočiti i putovnicu.
Potom su sa sebe morali skinuti sve stvari koje dopušta građanska pristojnost, gurnuti ih kroz detektor metala i doći do djelatnika sigurnosti. Oni su im otvarali pisaće blokove, isprobavali svaku olovku, gledali svaki kabel, otvarali svaki ruž i, s vremena na vrijeme, sumnjičavo vrtili glavom.
Istodobno jedan od njih je provodio vrlo detaljan pretres tijela, prepipavajući svaki centimetar novinara koji je stajao ispred njega, raširenih ruku. Svaku bi stvar - mobitel, olovku, putovnicu - izvadio i pomno provjerio, iako je prošla kroz detektor.
Čim je to završilo, novinari su mogli otići do press-centra. I to je, uz toalet, jedino mjesto na koje su smjeli otići sami; za sve ostalo - bilateralne sastanke, konferencije za novinare, dogovorene izjave dužnosnika - bila je nužna pratnja bugarskog osoblja.
A kad su poželjeli raditi, onda su nastali pravi problemi. Osobe zadužene za davanje informacija novinarima najčešće nisu znale kako bi im pomogle ni oko najjednostavnijih pitanja, a materijali (kopije izjava govornika na konferenciji) ili nisu došli uopće ili jesu nakon 5 ili 6 sati kašnjenja. Televizijski novinari imali su poseban i doista nečuven problem na jednom ovakvom skupu. TV ekipe nigdje na svijetu ne smiju snimati cijeli tijek konferencije, pa nisu smjele ni u Sofiji. Svugdje u svijetu konferenciju snima nacionalna televizija, i daje pojedinu snimku pojedinim ekipama, prema ranijem dogovoru, u Bugarskoj nije bilo tako.
"Kakvu kazetu? Nemamo mi nikakve kazete", bio je odgovor djelatnice bugarske televizije na zahtjev jedne ekipe. Uz objašnjenje da ni bugarska televizija ne snima cijelu konferenciju - iz sigurnosnih razloga.
A točka na 'i' je podatak da su na povratku u hotelsku sobu novinari doživjeli da im djelatnik osiguranja iz torbe izvadi akreditaciju i objesi im je oko vrata.
"Ovo je nevjerojatno, nezamislivo. Ne znam što im (Bugarima) to treba. Ovo je čisto maltretiranje. Željeli su promociju za Europsku uniju, a ovo im je legitimacija za jednu drugu organizaciju, koja više ne postoji i nije se nikad protezala na Zapad", rekao je jedan neimenovani europski diplomat.
Razlog takvom ponašanju doista je nedokučiv, osim ako nije lingvističke prirode. Na bugarskom se OESS zove OSSE, što se izgovara kao "ose", i ako su negdje po putu možda izgubili drugo "S", s njim je otišla i 'suradnja', a ostala je samo 'sigurnost'.