O knjizi su govorili akademik Stjepan Damjanović, profesor zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta Marko Samardžija i autor Stjepan Krasić.
Svaki jezik jest ono što po svojoj povijesti jest, istaknuo je Damjanović i dodao kako svaki jezik ima svoju unutarnju povijest koja proučava njegovu fonetiku, oblike, sintaktičke konstrukcije i t.d. te vanjsku povijest koja se bavi uporabom jezika i njegovim statusom kroz povijest. U proučavanju unutarnje povijesti hrvatski je na ljestvici negdje pri dnu, napomenuo je Damjanović, dodavši kako nešto bolje stoji s njegovom vanjskom povijesti, a velik prilog tome dao je i povjesničar Krasić.
Erozija kompaktnoga hrvatskog prostora počela je osmanskom invazijom sredinom 15. stoljeća, a završila bitkom kod Siska 1593., istaknuo je Samardžija i dodao kako je nakon toga osim slobodnog područja Dubrovačke Republike hrvatski narod ostao razdijeljen pod nekoliko vlasti.
Osmani su invazijom izmijenili etnički krajobraz u jugoistočnoj Europi, napomenuo je istaknuvši ulogu Katoličke Crkve u očuvanju katolika duboko na teritoriju pod osmanima. Crkva je za pastoralne potrebe razdijeljenoga naroda odabrala štokavsko narječje jer je njim mogla daleko prodrijeti na područje koje su zaposjeli osmani, dodao je Samardžija.
Papa je u 17. stoljeću uredbom zapovijedio da se uz arapski, grčki i kaldejski na europskim sveučilištima predaje i ilirski jezik, napomenuo je Krasić i dodao kako bi u slučaju da je koji rektor odbio provesti odluku bio suspendiran. Takav odnos prema hrvatskom jeziku Krasić je protumačio uvjerenjem koje je vladalo u 16. i 17. stoljeću kako su svi slavenski narodi postali od Hrvata. Podloga tom uvjerenju je bila češka legenda o Čehu, Lehu i Mehu koji su se iz Hrvatske doselili u današnju Češku i dalje, dometnuo je Krasić.
Knjiga "Pape i hrvatski književni jezik" (158 str.) obrađuje političke prilike u hrvatskim krajevim u 17. stoljeću, pokret katoličke obnove nakon Tridentskoga sabora, ulogu crkvenih redova u katoličkoj obnovi, učenje stranih jezika na crkvenim učilištima, borbu za očuvanje hrvatskoga jezika u Dalmaciji, jezik dalmatinskih Hrvata, potragu za jedinstvenim književnim jezikom, štokavsko narječje. Knjiga obrađuje kako hrvatski jezik postaje obvezatan na svim crkvenim sveučilištima i učilištima, uvođenje hrvatskoga u nastavni program, izdavaštvo hrvatskih knjiga u Rimu, svećenici u izdavaštvu i presudu Vrhovnoga crkvenog suda koji krajevi pripadaju Iliriku i sukladno tom koji se jezik naziva ilirskim.
"Kao što su bratovštinu Ilirskoga naroda ustanovili Iliri iz Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije koji su dolazili u Rim, tako samo njihovi sunarodnjaci, ili oni koji odatle potječu i govore slovinski moraju biti dionici njihovih prava," stoji u presudi Suda kako u prijevodu navodi Krasić u knjizi odluku crkvenoga tijela na zahtjev za ilirskim povlasticama jednoga slovenskog svećenika.
Na kraju knjige objavljeni su prilozi i njihov prijevod na hrvatski jezik.
Akademik Stjepan Krasić (1938.) dominikanac je i profesor crkvene povijesti i metodologije znanstvenoga rada na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskog u Rimu. Autor je više knjiga, a među inim i monografiju "Generalnom učilište dominikanskoga reda u Zadru (1396.-1707.)".