Nikola Pulić rođen je u Bićinama, kraj Skradina, godine 1926.. Nakon što su mu za vrijeme 2. Svjetskog rata četnici ubili roditelje, odlazi kao mladić u partizane, a poslije rata završava učiteljsku školu, te diplomira na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu hrvatsku književnost i sociologiju.
Objavio je više knjiga putopisa, romana, pripovijedaka, feljtona i drama i bio član Društva hrvatskih književnika (DHK).
Tematski i žanrovski raznolik, osebujan u opisu ljudi i krajolika Nikola Pulić se vezao uz putopisnu prozu. U tom memoarskoj prozi, u kojoj dominiraju opisi naselja i podneblja, susreti s ljudima i običajima, unosi usmenu predaju, i legende, isprepličući realno i fantastično, rabeći slikovit pučki govor.
Posebno mjesto u njegovu književnom stvaralaštvu pripada uzbudljivim i bajkovitim pričama za djecu.
Romanima za mladež "Posljednja igra" (1971.), "Zli brodovi" (1976.) , "Mlakarova ljubav" (1977.), "Nobelova djeca" (1981.) i "Maksimirci" (1995.) tematski se vezuje uz suvremenu urbanu sredinu, opisujući živo i duhovito avanture i probleme s kojima se mladi sreću.
Istodobno Pulić poseže i za temema iz hrvatske prošlosti u romanima: "Sablja Vuka Mandušića" (1989.) i "Čuvari amfora" (1994.).
Od poznatijih djela je i roman "Procesija" te "Sinovi Orjune.
Nikola Pulić ove je godine objavio i knjigu putopisa "Ljepota i bol hrvatskog Srijema", u kojoj je bilježio svoja zapažanja s putovanja u Mirkovce, Ilok, Tovarnik, Lovas i mnoga druga sela u istočnoj Slavoniji, stradala u jugosrpskoj agresiji na taj dio Hrvatske tijekom Domovinskog rata.
Dobitnik je i nagrada za dječju književnost "Grigor Vitez" - godine 1971. za roman "Posljednja igra" , a 1985. za "Ključić oko vrata". Godine 1977. dobio je pak nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" za "Mlakarovu ljubav" , a 1992. istu nagradu za roman "Strah me mama".
Nadnevak i mjesto pokopa književnika Nikole Pulića bit će objavljeni naknadno.