Oslobađanje Knina imalo je posebnu težinu - Knin je, naime, od ljeta 1990. bio središte i simbol pobune lokalnih Srba.
Započeta "balvan revolucijom", odnosno blokiranjem prometnica trupcima, ta je pobuna s vremenom prerasla u zvjerske napade na hrvatske gradove i sela, ubijanje i protjerivanje nesrba.
Lokalni Srbi u tome nisu bili sami, punu im je pomoć pružala tzv. jugoslavenska narodna armija, snage i naoružanje pristizali su iz Srbije i Crne Gore.
Svoju pobunu Srbi su dugo skrivali iza fraze o ugroženosti, no njezina se priroda pokazala posve drukčijom, isključivo velikosrpskom - potvrdili su to vrijeme i događaji, stvaranje paradržave s ciljem da ju se priključi Srbiji, etničko čišćenje okupiranih područja.
Višegodišnji pokušaji da se na miran način reintegriraju okupirani hrvatski prostori nisu davali rezultata, a predstavnici pobunjenih Srba samo su dan prije početka "Oluje" u Ženevi odbili još jednu ponudu hrvatskih vlasti da se problem riješi mirnim putem.
Za Hrvatsku politički i gospodarski neodrživo stanje promijenila je vojno-redarstvena akcija "Oluja".
Započela je u petak, 4. kolovoza, u 5 sati ujutro, a u samo 84 sata hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile su nešto manje od 10,5 tisuća četvornih kilometara, odnosno gotovo petinu države.
Vijest o oslobađanju Knina 5. kolovoza 1995. i vihorenje velikog hrvatskog stijega na njegovoj tvrđavi izazvali su erupciju oduševljenja kakva se godinama nije vidjela, slavilo se diljem Hrvatske.
U Zvonimirov grad prve su ušle 4. splitska i 7. varaždinska gardijska brigada kojima su zapovijedali generali Damir Krstičević i Ivan Korade.
U najvećoj vojnoj akciji Domovinskog rata s obje je strane sudjelovalo više od 200 tisuća vojnika, poginula su 174 hrvatska branitelja, a 1430 ih je ranjeno.
Akciju, kojoj su strani stručnjaci dali samo visoke ocjene, planirali su i proveli isključivo hrvatski časnici, "Oluja" je pokazala brzo naraslu moć HV-a, srušila mit o srpskoj nepobjedivosti.
U vojnom pogledu, ističu njezini planeri, "Oluja" je bila zračno-kopnena bitka kakvu su prije Hrvatske izvele samo dvije države - SAD i Izrael.
"Oluja" je značila kraj ratnih operacija na području Hrvatske, stvorila je uvjete za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, poštedjela Bihać srebreničke sudbine, omogućila povratak prognanih i izbjeglih.
S druge strane, pred napredujućim hrvatskim snagama, u Srbiju i dijelove BiH pod srpskom okupacijom izbjegle su tisuće lokalnih Srba.
Srpska strana dugo je uvjeravala da se radilo o spontanom odlasku, no dokumenti i videozapisi govore drukčije - to je bio dobro pripremljen i uvježban odlazak.
U deset godina od "Oluje" promijenilo se mnogo toga, pa i sudbine njezinih glavnih sudionika.
Od deset visokih vojnih časnika koji su u kolovozu '95 bili na kninskoj tvrđavi s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom, u aktivnoj je službi samo jedan. Ostali su umirovljeni, a protiv Ante Gotovine i Rahima Ademija Haški je sud podignuo optužnice.