Smokvina traži da mu se vrati novac koji je njegova obitelj 1991. darovala za obranu Hrvatske, tvrdeći da nije potrošen za tu namjenu već da ga je zloupotrijebio Hrvoje Šarinić, bivši savjetnik pokojnog predsjednika Franje Tuđmana.
Hrvoje Šarinić nije se pojavio na suđenju, a Smokvina je ostao pri tvrdnji da je Šarinić "drskošću i kriminalnom energijom" pokrao iseljenike i da "sad uživa u njihovu novcu".
U tužbi se navodi da je 1991. tadašnji zamjenik ministra obrane pokojni Gojko Šušak tražio od hrvatskih iseljenika da uplaćuju novac za pomoć Hrvatskoj na račun "Fondovi za potporu Hrvatske" u banci u austrijskom gradu Villachu.
Iako je u Šuškovim proglasima naglašavano da će svi koji daju novac moći provjeriti što se s tim novcem događa te da će se taj novac višestruko provjeravati, Smokvina tvrdi da je izvještaje o potrošnji tražio, ali ih nikad nije dobio.
Naknadno je saznao da vlasnik računa u austrijskoj banci nije bila hrvatska Vlada nego da su to bili Šarinić i Šušak.
Po Smokvininim tvrdnjama novac hrvatskih iseljenika Šarinić je dao Ferdinaldu Jukiću koji je od tog novca kupio Badel. Smokvina ja također ustvrdio da se postupkom koji je protiv Šarinića pokrenuo u Austriji doznalo da je dio tog novca njegovim nalogom završio na računima raznih tvrtki.
Miroslav Šeparović, koji zastupa Hrvoja Šarinića zatražio je ispravak tužbe, tvrdeći da su navodi kontradiktorni te da je vlasnik računa s iseljeničkim novcem bila Republika Hrvatska, a ne Šarinić koji je bio samo jedan od potpisnika računa. Šeparović je zatražio da tužitelj potkrijepi optužbe o pronevjeri novca konkretnim dokazima.
Sud je od tužitelja zatražio da se svi dokumenti prevedu na hrvatski jezik, a kad taj posao bude dovršen, sud će zakazati novo ročište.