Kritična zbivanja koja su prethodila masakru započela su 6. srpnja 1995. napadom snaga bosanskih Srba na enklavu Srebrenica u kojoj se sklonilo na desetke tisuća izbjeglica iz ranijih srpskih ofenziva u sjeveroistočnoj Bosni. Oni su se nalazili pod zaštitom 600 lako naoružanih pripadnika nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a (Dutchbat).
U gradu nije bilo struje, gorivo je bilo na izmaku, a posljednje namirnice dopremljene su još u svibnju. Srpske snage počele su granatirati Srebrenicu. Pripadnici Armije BiH u gradu zatražili su vraćanje oružja koje su predali UNPROFOR-u no njihov zahtjev je odbijen.
Nizozemski zapovjednik, pukovnik Ton Karrremans, 8. srpnja je od glavnog stožera UNPROFOR-a u Sarajevu telefonom zatražio "blisku zračnu podršku" nakon što su granate i projektili raketnih bacača počeli padati blizu izbjegličkih centara i položaja mirovnih snaga.
Granatiranje je pojačano 9. srpnja, a tisuće izbjeglica smještenih na južnim prilazima Srebrenici pobjeglo je u grad pred nadirućim srpskim snagama, koje su napale promatračnice UNPROFOR-a i zarobile 30-ak pripadnika Dutchbata.
Idućeg dana pukovnik Karremans uputio je službeni zahtjev stožeru UNPROFOR-a za zračnu podršku, nakon što su Srbi granatirali položaje njegovog bataljuna. Zapovjednik UNPROFOR-a, francuski general Jean Bertrand Janvier prvotno je odbio, no kasnije se suglasio s ponovljenim zahtjevom. Srbi su zaustavili napad prije nego što su avioni stigli i udari su odgođeni.
U grad je do večeri ušlo 4.000 izbjeglica, na ulicama je vladala panika, a velike skupine ljudi okupljale su se oko nizozemskih položaja.
Karremans je rekao gradskim čelnicima da će zrakoplovi NATO-a izvršiti snažne zračne udare ako se Srbi ne povuku iz zaštićene zone do 06:00 sati idućeg dana, 11. srpnja.
Srbi se nisu povukli a pukovnik Karremans je u 9 sati primio obavijest iz Sarajeva da je njegov zahtjev za zračnom podrškom podnesen u pogrešnom obliku. U 10:30 general Janvier primio je ponovljeni zahtjev, no zrakoplovi NATO-a morali su se vratiti u bazu Aviano u Italiji po gorivo jer su bili u zraku od 06:00. Do podneva je u glavnu bazu nizozemskog bataljuna u Potočarima ušlo više od 20.000 izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca.
U 14:30 sati dva nizozemska lovca F-16 bacila su dvije bombe na srpske položaje oko Srebrenice. Srbi su odgovorili s prijetnjom da će ubiti 30 zarobljenih nizozemskih vojnika i granatirati izbjeglice, nakon čega su zračni udari otkazani.
Oko 16:30 zapovjednik srpskih snaga Ratko Mladić ušao je u grad u pratnji kamera srpske televizije. Navečer je pozvao pukovnika Karremansa na sastanak na kojem je Bošnjacima uputio ultimatum da predaju svo preostalo oružje ako žele da im jamči živote.
Dana 12. srpnja u Potočare su stigli autobusi da odvezu žene i djecu na teritorij pod kontrolom Armije BiH, dok su Srbi odvajali sve muškarce u dobi od 12 do 77 godina zbog "navodnog ispitivanja osumnjičenih za ratne zločine".
U idućih 30 sati deportirano je oko 23.000 žena i djece. Tisuće muškaraca držano je pod stražom na poljima, u skladištima i na kamionima.
Oko 15.000 muškaraca, uključujući pripadnike Armije BiH, pod okriljem noći je pokušalo probiti srpski obruč i preko planina doći do slobodnog teritorija.
Prve likvidacije zarobljenih Bošnjaka počele su 13. srpnja u skladištu u obližnjem selu Kravica. Nizozemci su toga dana predali Srbima oko 5.000 Bošnjaka koji su se sklonili u njihovoj bazi u Potočarima. Zauzvrat su bosanski Srbi oslobodili 14 njihovih vojnika koje su držali zatočene u svojoj bazi u Novoj Kasabi.
Prva izvješća o masovnim likvidacijama pojavila su se 16. srpnja kada su prvi preživjeli dugog marša iz Srebrenice počeli stizati na teritorij pod nadzorom Armije BiH.
Nakon pregovora između UN-a i bosanskih Srba, pripadnicima nizozemskog bataljuna je dozvoljeno da napuste Srebrenicu, pod ponižavajućim uvjetima da ostave svoje oružje i opremu, zalihe hrane i lijekova.
U pet dana nakon što su bosanski Srbi zauzeli Srebrenicu ubijeno je oko 8.000 zarobljenih Bošnjaka.
(Hina) xdh ydj