Riječ je o nekoj vrsti pakta o nenapadanju između jedne ljevice očišćene od komunizma, "koja je odjednom postala samokritična nakon pola stoljeća šutnje o fojbama i egzodusu, i 'defašizirane' desnice, koja je pola stoljeća govorila o egzodusu i fojbama demagoškim, ultranacionalističkim i protuslavenskim riječima, sve u svemu vrlo malo europskim", primjećuje Bettiza.
Bettiza, komentirajući pojednostavljivanje slike događaja krajem Drugog svjetskog rata na istočnoj obali Jadrana, upozorava na složenost povijesti odnosa "istočnih Talijana i zapadnih slavena". "Kulturalne i vjerske nijanse, nerazmrsivi etnički i semantički čvorovi u kojima su talijanski nacionalisti nosili slavenska prezimena a talijanska slavenski nacionalisti, sustižu jedni druge tijekom dva stoljeća komešanja koja su na kraju kulminirala u pokoljima", piše Bettiza i postavlja pitanje što o tome znaju oni koji koji danas oplakuju sudbinu talijanskih ezula.
"Plaču, kaju se, potreseni su pred jednim filmom o fojbama punom melase, grešaka i propusta, bez volje da dublje upoznaju predmet njihove posthumne grižnje savjesti. Bez pravljenja razlika između karaktera i baštine istarskog i dalmatinskog ezula, bez shvaćanja drame slovenskih i hrvatskih seljaka koje se s druge strane ubijali komunistički srpski ili crnogorski partizani, zanemarujući činjenicu da su u okviru habsburške monarhije Rijeka i Opatija bili dijelom Mađarske, dok su Trst, Istra i Dalmacija, koja nikada nije u potpunosti bila talijanska, pripadali austrijskom carstvu", primjećuje Bettiza komentirajući reakcije koje je u dijelu talijanske javnosti izazvao film "Il cuore nel pozzo" o stradanjima istarskih Talijana krajem Drugog svjetskog rata.