la stampa 16. XI.- Europa i iračka kriza

ITALIJA LA STAMPA 16. XI. 1998. Europa još jednom u raštrkanom poretku "Možda neće biti drugog izdanja Zaljevskoga rata. Možda. No ipak je jasno da ako se Sadam Husein na kraju uistinu pokori rezolucijama UN-a (a samo će u tom slučaju moći s pravom tražiti prestanak embarga), to treba zahvaliti ubojitoj američkoj vojnoj prijetnji koja se nadvila nad glavom iračkog režima. Europljani, dok s nadom promatraju ostvarivu mogućnost postizanja 'diplomatskog' rješenja, ne bi trebali zaboraviti na tu osnovnu činjenicu. Europljani, misleći na Europsku uniju. EU je još jednom, predstavljajući se u raštrkanom poretku pred krizom svjetskoga dosega, pokazao da nema nikakvu političku čvrstoću. Velika Britanija (kao i obično, i bez obzira na boju vlade) bez oklijevanja i rezerva stala je na stranu SAD-a. Francuska je potvrdila samostalnost svoje vanjske politike, premda ovoga puta s većim 'razumijevanjem' za SAD, te je njoj, uz Rusiju i Kinu, Sadam poslao svoje posebne poruke. Njemačka nakon Kohla, između Schroedera, Fischera i Lafontainea, neka je vrsta tajnog predmeta; nadati se da će se tajna što prije razriješiti, s obzirom da se ipak radi o ključnoj zemlji EU-a. Italija, unatoč unutranjim zaokretima, zadržala je svoj običaj neisticanja kada se začuje zvuk sablji. Isto se dogodilo prije mjesec dana s Kosovom, koje nije Irak, već je i samo Europa. Kako bi Milošević (balkanski Sadam) popustio u posljednjem trenutku, bilo je potrebno da NATO, zapravo Amerika, do kraja zagrije motore, a Amerikanac Holbrooke, kao i u Bosni, bio je taj koji je jugoslavenskog Predsjednika podsjetio na stvarnost odnosa snaga. Baš prije pet dana je 'New York Times' objavio analizu euro-američkih odnosa tijekom krize na Kosovu, navodeći pritužbe Europljana da nisu bili tretirani jednako kao i Washington, no i neke oštre Holbrookeove izjave: 'Napravili smo sve što smo mogli da uključimo Europljane. No, može se zamisliti dokle bih s Miloševićem stigao da sam kazao: oprostite, gospodine Predsjedniče, vratit ću se nakon 48 sati pošto razgovaram s Europljanima'. 'Činjenica je da Europljani neće imati zajedničku sigurnosnu politiku u predvidljivoj budućnosti', kazao je još Holbrooke. Grub, ali uspješan, američki diplomat sigurno je u pravu glede prošlosti i sadašnjosti. Možemo li se nadati da ćemo u budućnosti pokazati da je u krivu? U tijeku je jedno razmatranje a, paradoksalno je da ga je potaknuo Britanac Blair, čvrsti Clintonov saveznik (što, između ostaloga, dokazuje činjenicu da SAD ne bi bio ljubomoran na europsku političko-stratešku nazočnost, u općem okviru Atlantskog saveza). Razmatranje toga počelo je u Beču, a danas i sutra, po zaključenju talijanskog predsjedanja Zapadnoeuropskom unijom (koja bi bila, ali samo u teoriji, vojno krilo EU), nastavlja se u Rimu sastankom ministara vanjskih poslova i obrane. Problem, koji nadilazi shvatljive Holbrookeove sarkazme, nije jednostavan. Stvaranje Europe radi složenosti njezinih korijena i, posljedično, njezinih procedura, nema presedana u povijesti. To što se postigla gospodarsko-monetarna unija već je izvanredan rezultat. No sve je očitije da to nije dovoljno. Štoviše, bez kvalitativnog skoka u pravcu političke i strateške unije, dugoročno bi mogla biti potkopana i sama gospodarsko- financijska unija. Taj se problem tiče svih petnaest članica, očekujući širenje s drugim članicama, EU-a. Ako jedan opći dogovor nije moguć, potrebno je krenuti s prvom jezgrom. Kao što se u biti napravilo i s eurom", piše Aldo Rizzo.