la stampa 9.XI. euro-vojska Beč

ITALIJA LA STAMPA 9. XI. 1998. Europska vojska kreće iz Beča "Proteklih dana u Beču (u okviru austrijskog predsjedanja Europskom unijom) odvijao se sastanak bez presedana. Prvi put su se ministri obrane petnaest zemalja EU-a okupili kako bi razgovarali o zajedničkoj sigurnosti. To je bio neobičan skup, a 'Economist' ga je nazvao čak i 'nadrealnim'. Vlada u Beču kao da se prepala novotarije (obrana, službeno, nije u ovlasti EU-a)i naglašavala je neformalni karakter 'meetinga', pa je ministre čak pozvala da dođu u društvu supruga kako bi zajedno uživali u dobro poznatim atrakcijama Beča... No teme o kojima se raspravljalo nisu ni na koji način bile povezane s turizmom, već čine ključni aspekt budućnosti Europe (za tjedan dana će se o njima ponovno razgovarati u Rimu, na skupu kojega je predvidjela talijanska vlada). Teme su dvije, ili točnije rečeno, dvije u jednoj. Prva je nerazmjer između onoga što europske zemlje troše na obranu i rezultata koje postižu (što su konačno svi vidjeli). Troše gotovo dvije trećine sredstava koliko troši Amerika, a u zamjenu imaju tek mali dio od vojne moći kakvu imaju Sjedinjene Države. To ovisi o raspršivanju napora, prije svega na odlučujućem informatičkom području, i na području elektroničkog i svemirskog 'intelligence-a'. Druga je tema usko politička, i ona je zaključak , do kojeg se konačno, također, došlo, o slaboj ili nikakvoj nazočnosti Europe u krizama koje se nje tiču, a koje je do sada rješavala ili, pak, s kojima se nosila Amerika (od Bosne do Kosova i Bliskog istoka). A američka vjerodostojnost se temelji na vojnoj moći. Zanimljivo je da je to opažanje potrebe da si Europa stvori strateški identitet (koji bi bio usklađen sa SAD-om, no koji bi bio sposoban i biti samostalan) potaknula zemlja koja je tradicionalno najmanje angažirana, i koja je 'najbliža' liniji američkog hegemonizma, Velika Britanija. Tony Blair je, dajući nov dokaz kreativnog pragmatizma, bacio kamen u europsku baruštinu. Njegov ministar obrane George Robertson više je od bilo koga drugog naveo 'nadrealni' bečki skup da se suoči sa stvarnim stanjem ('hard realities' kaže 'Economist). Usko političku temu, prirodno je, najteže je odrediti. Radi se o odnosima između Europe i Amerike, koji ni na koji način ne smiju biti narušeni (no Washington je već pomalo umoran od toga da mora sam djelovati, a da nije tako, možda Blair ne bi ništa ni krenuo poduzimati...). Radi se, ponajprije, o unutarnjim europskim, ili međeuropskim, otporima kvalitativnom skoku od gospodarske unije na onu političko-stratešku. Spomenut je sljedeći sastanak u Rimu. Organizira ga Italija, kao turnusni predsjednik Zapadno-europske unije (UEO), koja je različita od EU-a jer je osposobljena za bavljenje obrambenim temama, no na općenit način. Pokušalo se UEO uključiti u EU, čemu se Velika Britanija do sada protivila, a nazočnost zastupnika dviju unija u Rimu usmjerena je upravo na to. Institucionalno stapanje ipak je još daleko te bi samo to moglo učiniti službenim traganje za jednom političko-vojnom Europom, uz onu gospodarsko-monetarnu. Čekajući institucionalne postupke, postoji, međutim, i jedan drugi put, a to je onaj empirijski, usklađivanja i usredotočavanja napora obrambene industrije. Već postoje krupni znakovi njegova postojanja, od četverostranog dogovora (Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija) o usuglašenoj nabavi oružja, do nacrta o stapanju dvaju divova kao što su British Aerospace i Daimler-Benz Aerospace. Velika Britanija i Njemačka. To bi mogla biti neobjavljena osovina. Kako bilo, važno je da se Europa pokreće", piše Aldo Rizzo.