US WT 16. XI. UVODNIK O SADAMU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 16. XI. 1998. Ne opet! "Upravo kad su svi bili uvjereni da smo ovaj put ozbiljno odlučili kazniti Sadama Huseina zbog sprječavanja UN-ovih inspekcija oružja (bez sumnje radi spremanja gomile opasnih tvari), grubo smo razbuđeni i bačeni natrag na početak. Teško je reći hoće li beskrajni menuet između iračkoga diktatora i američkoga Predsjednika nanijeti veću štetu dugoročnoj stabilnosti Bliskog istoka ili vjerodostojnosti Sjedinjenih Država kao svjetske sile. I jedno i drugo trpjet će tako dugo dok nemamo dosljednu iračku politiku i spremnost da ju provedemo. Dok ova stranica ide u tisak, čini se da je još jedan trenutak za djelovanje došao i prošao. Događaji ovog vikenda bili su ništa manje nego začuđujući. Konstelacija snaga koja se zalagala za kaznene zračne napade protiv Iraka činila se otpornom na neuspjeh. (...) Vodeće arapske države, obično na mukama u svojim odnosima s Irakom (uključujući i zemlje pooput Egipta, Sirije i Saudijske Arabije) javno su ustvrdile da će Sadam biti 'isključivi krivac' za posljedice. Dodatni američki bombaši B-52 i borbeni zrakoplovi tipa F-117 napuštali su američke baze da odlete u područje, a snage pojačanja za naših 1.500 vojnika u Kuvajtu opraštale su se s obiteljima. Zapravo, rekli su nam, trebalo je pukih 30 minuta da se ispale krstareće rakete na iračke mete. Bombarderi B-52 već su bili u zraku. Zatim se dogodila savršeno predvidljiva stvar. Irački veleposlanik pri UN-u Nizar Hamdoon pojavio se u rezidenciji UN-ova glavnog tajnika Kofija Annana s pismom, obećajući potpuno iračko pokoravanje Unscomu, ili barem manje-više puno pokoravanje. O, ne. Ne opet! Tako su napadi otkazani (peti put, može se dodati), kao što su nas u nedjelju ujutro obavijestili dužnosnici Clintonove vlade. (...) U međuvremenu, koalicijska potpora za intervenciju isparila je brže od rose u pustinji. Prvi je pokazatelj stigao od britanskog premijera Tonyja Blaira, koji se pojavio na stepenicama Downing Streeta broj 10 da bi objavio da je kriza na putu razrješenja. U međuvremenu, zasigurno je izvan sumnje da će Sadam Husein ponoviti svoj stari uzorak skrivanja i djelomičnog udovoljavanja, barem dok nas igranje po njegovim pravilima ne zamori. Jasno je da Clintonova vlada nije znala kako izići na kraj s Irakom. Još nam je u kolovozu rečeno da sankcije imaju prvenstvo pred inspekcijama oružja. Sad se čini da je stvar obrnuta, sve do točke dolaska na rub vojne akcije. Tko je odgovoran za tu politiku? Ili bi umjesnije pitanje bilo, tko ju putem izmišlja? Dobra je vijest (kad bi čovjek bio dovoljno smion da je ozbiljno shvati) bila skica politike koju je predsjednik Clinton iznio na konferenciji za novinstvo. Prvi put g. Clinton je javno govorio o trajnom američkom nastojanju da istisne iračko vodstvo. 'Sadam Husein ostaje zapreka dobrobiti svog naroda i prijetnja miru u području i svjetskoj sigurnosti', izjavio je on. 'Dugoročno je najbolji način oslobađanja od te prijetnje putem bagdadske vlade - nove vlade - koja bi bila predana zastupanju i poštivanju svog naroda, a ne njihovu ugnjetavanju; koja bi bila predana miru u području.' Uklanjanje Sadama s vlasti pravo je rješenje, no to nije rješenje koje je Bijela kuća prije prihvaćala. Upravo suprotno. Dvaput poslije Zaljevskog rata, Sjedinjene su Države mirno stajale dok su Sadamove snage desetkovale svoje protivnike. Svejedno, u listopadu je Predsjednik odobrio 97 milijuna dolara za naoružanje i pomoć rascjepkanim oporbenim skupinama u Iraku. Dalje, nedavno su počele emitirati radijske postaje Slobodni Irak i Slobodni Iran. Ako je g. Clinton sad predan suvisloj iračkoj politici, to su onda veoma dobre vijesti. No radi se o velikom ako. Govoreći u nedjelju, on je uvjerljivo zahtijevao neometan pristup UN-ovim inspektorima oružja. Kako god, nemojmo zaboraviti da je jedna od zapreka neometanom pristupu bila nitko drugi do ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright, pod čijim je pritiskom glavni inspektor Unscoma Richard Butler prošlog studenog morao opozvati inspekcije nekih od najosjetljivijih točaka u Iraku. Inspekcije neopterećene miješanjem gđe Albright i Sadamovim prijevarama zasigurno bi bile u svačijem interesu. Hoće li do njih doći još je veoma neizvjesno", zaključuje uvodničar lista.