la stampa 2. XI.Iračka kriza-izbori za kongres

ITALIJA LA STAMPA 2. XI. 1998. Sadamov glas na američkom glasovanju "Nikada izbori na polovici mandata nisu bili toliko važni nekom američkom predsjedniku, kao ovi koji će biti sutra, i eto Sadama kako na vrijeme dolazi na sastanak s teškoćama Bijele kuće. Naravno, ne može se dokazati izravna veza između odluke iračkog Predsjednika da ponovno otvori krizu i američkog glasovanja o kojemu ovisi Clintonovo političko preživljavanje. No sumnja je i više nego utemeljena. Može se prigovoriti i to da izbori za Kongres i za guvernere, za razliku od onih predsjedničkih, nisu pod jakim utjecajem velikih političkih tema, a još manje onih međunarodne politike, no to vjerojatno nije i Sadamovo gledište. On zna da se Clinton koristi s nekoliko nedavnih uspjeha u inozemstvu, kako bi učvrstio svoju sliku narušenu unutar zemlje, te mu baca krizu koja je nakon rata u Zaljevu i dalje eksplozivna, krizu koju je Bijela kuća najmanje probavila. Naravno, on to ne čini samo zato što mrzi Clintona, kao što i nije pokušao anektirati Kuvajt zato što mrzi Busha. On tvrdoglavo slijedi svoj plan, onaj da od Iraka napravi područnu silu, odlučujuću u borbi protiv Zapada i Izraela, zahvaljujući pribavljenim oružjima masovnog uništenja. Nije se predao nakon poraza 1991., nije se predao pošto je UN nametnuo sustavni nadzor njegovih oružja. U provedbi svoga nacrta, on se služi najriskantnijim taktikama, koje predviđaju privremena odstupanja i iznenadne pomake naprijed, koristeći se svim slabostima protivničke strane. Među njima je i razlika među interesima Europljana i Amerikanaca u pogledu prekida sankcija i pristupa iračkim naftnim rezervama (110 milijarda barela, drugima, samo iza onih Saudijske Arabije). Tu je, ili bi mogla biti, i slabost u unutarnjoj politici, zbog nepredvidljivih razloga, poput onih seksualnih, glavnoga svjetskog vođe, predsjednika Sjedinjenih Država. Nemojmo zaboraviti da se pretposljednja kriza SAD-Irak, ona s početka godine, podudarila s eksplozijom slučaja Lewinski. Na stranu sve to, postoji i objektivna teškoća za Sjedinjene Države, u pravljenju djelotvorne strategije protiv Sadama. Prošle veljače bila je spreman veleban vojni stroj, koji je je bio zaustavljen u posljednjem trenutku iznenadnom Annanovom diplomatskim akcijom. Nakon toga se otkrilo da su Iračani, unatoč sporazumima s tajnikom UN-a, na glave projektila stavili smrtonosni nervni plin V-X, te ga potom uklonili, no pri tome ga sačuvali tko zna gdje. A sada novo zaustavljanje inspekcija, koje su zahtjev za prestanak međunarodnih sankcija, s time da Irak poštuje zahtjeve za razoružanje. To su provokacije, no i dalje ostaju nepoznanice i kontraindikacije vojnog napada, koji bi morao biti masovan i konačan, dakle krvav i nepopularan, kako ne bi ostao, makar i snažan, ubod igle. SAD također pokušava i s financiranjem protu-sadamovske oporbe, no stručnjaci je nisu pronašli u mjeri koja bi bila djelotvorna. Sadam je poput Miloševića na Balkanu, malo gori ako je to moguće, zbog tih oružja za masovno uništavanje. On je osobna zapreka, zbog svoje nepouzdanosti i izopačene vlasti, svakom trajnom mirovnom nacrtu. Kažu da je teško bolestan te da je i zato posebno beskrupulozan. Tko to zna. Kako bilo, on je, i uvijek je bio, beskrupulozan. Pred njime se nalazi Clinton, sa svojim problemima koji bi, da nisu politički teški, bili i patetični. Vidjećemo nakon sutrašnjeg glasovanja", piše Aldo Rizzo.