la stampa 10. XI.- nove članice EU

ITALIJA LA STAMPA 10. XI. 1998. Nove granice Europe "Svečano otvaranje pregovora u Bruxellesu o ulasku novih šest zemalja članica, Mađarske, Poljske, Češke Republike, Slovenije, Estonije i Cipra, za sada, nije proizvelo zvukove bubnjeva ili svečanih truba. Ako bi se zaključilo da tišina naznačuje da se tomu ne pridaje velika pozornost, napravila bi se greška: jer danas počinje faza koja je povijesno možda i najvažnija u cijelom dugom putu prema europskoj integraciji, važnija od priključivanja Velike Britanije 1973. ili Španjolske 1985., važnija čak i od Maastrichta i stvaranja eura. Kad taj proces proširivanja uspije i zatim se zaključi s drugim zemljama koje su se već kandidirale, a to je dug popis zemalja, Europska Unija će na miran način postići tu kontinentalnu dimenziju koju su u posljednja dva stoljeća silom oružja, dva puta, željeli postići Napoleon i Hitler, a Sovjetski Savez neko vrijeme iskazivao ambiciju postići snagom ideologije. Pregovori, zapravo, počinju sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na predviđene rokove, ne toliko krivicom kandidata koliko krivicom njihovih sudaca. Bruxelles je sa svoje strane sporo zaključio preliminarna ispitivanja, a vlade europske petnaestorice, premda se načelno slažu, često se razilaze na konkretnom pitanju. Štoviše, u ovim pregovorima ocrtavaju se tri interesna, međusobno sukobljena, pravca. Sva tri polaze od zaključka da pet zemalja središnje i istočne Europe koje će ući u Uniju, a koje su prošle iskustvo totalitarističkog i etatističkog oblika vladanja, trebaju pomoć da učvrste demokratske institucije i izbor slobodnog tržišta. To se prevodi u gospodarsku potporu, i tu se interesi razilaze. Polazna točka je da se proračun Unije ne smije dodatno opterećivati. Zemlje koje daju Europi, prije svega Njemačka, no i druge kao Nizozemska ili sama Italija, smatraju da se teret kojega nose ne smije povećavati. Zemlje koje, međutim, iz Bruxellesa dobivaju više no što daju (Španjolska, Irska, Grčka, Portugal itd.) smatraju da ne mogu dobivati manje no što sada dobivaju. Zemlje kandidati, pak, smatraju da prilikom ulaska trebaju dobiti iste pogodnosti kakve su bile dogovorene za nove članice Unije, poput primjerice Španjolske ili Grčke. Očito je da se ta tri očekivanja ne mogu istovremeno ispuniti, pa će možda prvi, na kraju, davati nešto više, drugi dobivati nešto manje, a treći neće dobiti točno onoliko koliko su dobili oni koji su ušli prije njih. Da bi se postigao taj kompromis trebat će vremena. Od izvorno navedenog datuma 2002. godine za uključivanje najbolje kvalificiranih zemalja prelazi se na realističniju 2005. ili 2006. godinu. One se čine dalekim godinama. No gledajući unatrag, nije li i sam Maastricht dalek? Potom je tu problem zemalja koje su isključene iz prve pregovaračke faze. Neke od njih (primjerice Letonija) osjećaju se time duboko pogođene i pokušavaju uskočiti u vlak, iako je ovaj već krenuo. Što se tiče područja Balkana, tako duboko potresenog, teško je predvidjeti da li će, i u kojoj mjeri, iznaći politički ustroj kakav bi predstavljao pretpostavku razvoja regije prema modelu bliskom europskom. A nad svime se nadvila sjena Turske, koja je zatražila primanje isto kao i Grčka, i koja je već desetljećima na listi čekanja. Sve te teškoće međusobno se isprepleću. Njemačka koja zna koliko su je stajali napori za uključivanje istočnog područja, toliko različitog po političkoj kulturi, običajima i gospodarskom ustroju, počinje se pitati da li se napor kojega traži uključivanje mnogih istočnih zemlja može podnijeti i je li vrijedan truda. No odgovor je, kao što je rečeno, politički. Jednom kad se pokrene proces koji Europu vodi na istok, bit će teško zaustaviti se na pola puta. Ako se doživi neuspjeh, cjelokupni nacrt, kakav je sada zamišljen, bit će doveden u pitanje. I vratilo bi se ideji rascjepkane Europe, ili Europi promjenjive geometrije, ili fleksibilnoj Europi, ili kako god da se naziva Europa bez ideje integracije i jedinstva", piše Boris Biancheri.