LA STAMPA 12. X. BETTIZA O MILOŠEVIĆU

ITALIJA LA STAMPA 12. X. 1998. Zlo je u Beogradu "Dan teče na dva kolosijeka. Može se dogoditi da predsjednik Milošević popusti pod pritiskom pregovora uz uperene projektile, koje mu od petka nameće neumoljivi američki opunomoćenik Holbrooke, a može se dogoditi i da padne pod izravnim udarom projektila ako pregovori ne uspiju. Čini se da će ubrzo početi odbrojavanje do konačnog otkucaja za tu tiransku i genocidnu diktaturu. Holbrooke je Miloševića, zapravo, postavio pred ultimatum; ili da Kosovu i Kosovarima da punu samoupravu, neku vrstu superautonomije, i odmah povuče oružje i vojnike s uništenog i opljačkanog teritorija; ili da, nakon političkog bombardiranja koje je došlo do kraja, pretrpi pravo oružano bombardiranje. Ako bi se napad trebao izvršiti, prema nacrtima koje su vrhovi NATO-a već odobrili, on ne bi poštedio vojna postrojenja smještena u neposrednoj periferiji Beograda. Čini se da su Sjedinjene Države i saveznici, koji s više ili manje protivljenja ne mogu drugo nego da ih slijede, već shvatili da udari na srpske strateške instalacije samo na Kosovu više ne bi imali previše smisla. Na točki do koje su stvari došle, bio bi to tek pokazni simbolički čin. Tijekom sedam mjeseci nekažnjavanja, koje su mu pružili opetovane zapadnjačke diplomatske ponude i upozorenja koja nisu podrazumijevala posljedice, Milošević je na terenu dobio svoj prljavi etnički rat. U šaci je držao glavno mjesto Prištinu, bacio je na koljena albanske gerilce iz OVK-a, dao je smaknuti tisuće Kosovara, na katastrofalni bijeg je prisilio 300.000 Albanaca, od oko dva milijuna, promijenivši tako etnički odnos u korist njegove neznatne srpske manjine. Nikakvo selektivno NATO-ovo bombardiranje, nakon kojega bi možda uslijedio neki 'mali Dayton' koji bi Miloševića ostavio na nogama, ne bi moglo do kraja riješiti pitanje Kosova koje je već dovedeno u veliku nepriliku. Niti bi moglo riješiti balkansko pitanje u cjelini, bosanski zaplet, nacikomunističku srpsku satrapiju, albansku krizu, crnogorski indipendentizam, makedonske, bugarske, grčke, turske nemire, a kojega su beogradski post-titoisti trajno destabilizirali. Točno određen smisao, ostvariv cilj, može imati samo bombardiranje, političko ili vojno, upereno na uklanjanje s balkanske pozornice skandala koji ju pogađa i okrvavljuje više od jednog desetljeća: predugu vlast Slobodana Miloševića koja je, na pragu 2000. godine, u srce Europe vratila najgore združene hitlerovske i staljinističke metode agresije i istrebljivanja. Lijene i oportunističke zapadne diplomacije, u povijesnoj tradiciji Chamberlaina i Daladiera, na žalost, su, sve do jučer, Miloševića bezumno nagrađivale nekom vrstom desetogodišnjeg preslika 'Muenchenskog sporazuma'. Sada se čini da su, u prvom redu Amerikanci, uvidjeli da pravi problem nije na Kosovu ili u Bosni, već u paranoičnim umovima Miloševića i njegovih privrženika. Hitler nikada nije bio rješenje europskih problema, kako su nekoć vjerovali popustljivi zapadnjački statisti, on je sam bio problem. Tako je Milošević, u razmjerno manjem omjeru, sam po sebi problem. Richard Holbrooke koji u ovim odlučujućim satima koristi dvostruku diplomaciju otrovane mrkve i eksplozivne batine, odaje dojam da je potpuno shvatio kako se zapreka koju treba srušiti ne nalazi u Prištini već u Beogradu", piše Enzo Bettiza. 130242 MET oct 98