la repubblica 3. XI.- Schroeder i Lafontaine

ITALIJA LA REPUBBLICA 3. XI. 1998. Čimbenik Lafontaine "Dokad će si Njemačka i Europa moći dopuštati nesigurnost dvostrukoga vodstva u Bonnu? Dokad će, drugim riječima, potreba za sposobnošću brzog donošenja odluka, svojstvena svakoj velesili, moći podnositi bipolarnost između kancelara Schroedera i ministra financija (i moćnog čelnika SPD-a) Lafontaine? Nad Saveznom Republikom, i nad cijelim kontinentom, nadvilo se veliko pitanje i prijeti da zatruje plodove pobjede ljevice. Kao i da učini uzaludnim čak i stabilizirajuće učinke divljenja vrijedne anglosaksonske mješavine srdačnosti i uzajamnog poštovanja, i korektnosti predaje vlasti između Kohlove ekipe i one pobjedničke, koja je bila uzor svim ostalim Europljanima, počev od nas Talijana. Pa ipak, nad budućnošću se nadvila nepoznanica. Neki već govore o 'čimbeniku L', L kao Lafontaine: utjecajni čelnik stranke, postavljen na mjesto ministra financija sa širokim ovlastima nad središnjom europskom politikom, pojavljuje se kao drugi kancelar ili kancelar u sjeni. To je nova poteškoću za poslijeratnu Njemačku koja nije naviknuta vidjeti da se vlast njezina izvršnog čelnika dovodi u sumnju ili ograničava. Štoviše, snaga ustanove kancelara, još od osnivanja Bundesrepublike, bila je jedna od tajna njemačke stabilnosti. Kao u kazališnom simbolizmu, sukob ambicija i proturječje političkih stavova između dviju jakih ličnosti, Schroedera i Lafontainea, kao da otjelovljuje vječnu borbu između dvije duše europske ljevice. Obojica su skromnog podrijetla, dijele zajedničku sudbinu sinova ratnih udovica i utoliko su odlučniji pobijediti jer su odrasli u oskudicama i žrtvovanjima, pa i tijekom poslijeratnog procvata, ali su protivnih uvjerenja. Kancelar je izrazito naklonjen industriji i okružen stručnjacima neoliberalima. Ministar financija poštovatelj je Keynesa, a to upućuje na veće javno miješanje u gospodarstvo i veća unutarnja potraživanja. Barem jedna je stvar izvjesna, između 'tržišne politike u ljevičarskom obliku', koju propovijedaju Schroderovi savjetnici, i keynezijanske ortodoksnosti Lafontainea, bit će vrlo teško pronaći kompromis nekog trećeg puta: ili će javni sektor i država smanjiti troškove (i, stoga, njihovo opterećivanje nacionalnog dohodka), odnosno smanjiti porezni pritisak i poticati ulaganja, ili će se dogoditi suprotno. To je razlog očajničkog ali energičnog Schroederova pokušaja, od njegova stupanja na dužnost 27. listopada, da vrati stvarnu snagu i osigura Kancelarskom uredu i sebi zajedno s njime da ostane politički pokretač, kao što je to uvijek bilo u poslijeratnoj demokraciji, i da ostane bitno važan za Europu. Stoga će njegova programska deklaracija, koja se očekuje polovicom mjeseca, biti i od toliko odlučujućeg značaja. Schroeder zna da je realni dio zemlje na njegovoj strani, na strani 'Neue Mitte' (novog centra), i prva ispitivanja javnog mišljenja pokazuju razočarenje radi prevlasti Alte Linke, stare ljevice. Radi toga Schroeder toliko i ustraje na pohvalama Kohlu i obećanjima, svojoj zemlji i Europi, da će se koristiti njegovim savjetima. On se protivno maksimalizmu, koji se čini da ima većinu u njegovoj stranci i koaliciji, nastoji obraćati ljudima, pozivajući se na tvorca ujedinjenja kao majstora centralizma i zdrave prosudbe, kao i europeizma i mira. Tko će pobijediti? Ishod dvoboja na Rajni od ključne je važnosti za cijelu Europu. Ako se Schroeder i njegovi savjetnici istaknu, Njemačka će moći postati velikim laboratorijem suvremenih, deregulatornih, ideja ljevice, onih koje su već omogućile dvjema malim, ali suvremenim, gospodarskim silama, Nizozemskoj i Austriji, da dostignu najviše razine konkurentnosti i da nezaposlenost smanje na trećinu njemačke. Ako će, međutim, kancelar popustiti pred svojom sjenom Lafontaineom, Njemačka će postati negativni laboratorij etatizma te bi cijelu Europu (kojom u većini upravljaju vlade ljevice) mogla odvući u iskušenja politike olakih trošenja, poreznog pritiska, sve u svemu, snažno ideologiziranog upletanja države u gospodarstvo. Čiji bi vjerojatni ishod bio gospodarski neuspjeh, posljedično i politički, euroljevice, i tendencija općeg povratka konzervativizma ili neoliberalizma desnice na cijelom kontinentu", piše Andrea Tarquini.