IHT - 10. IX. GLOBALNI KAPITALIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. IX. 1998. Globalni kapitalizam, nekoć pobjednički, sada je u punom uzmaku "Nestabilna svjetska tržišta vrijednosnica sadrže veliku, iako prigušenu, poruku: globalni kapitalizam, čiji je trijumf nekoć izgledao neizbježan, sada je u punom uzmaku, možda i na mnogo godina. Ako sumnjate u to, pogledajte Hong Kong, utvrdu slobodnotržišnog razmišljanja. Čak su i hongkonški gospodari toliko iscrpljeni globalnim financijskim nemirima da su pribjegli vladinim intervencijama na tržištu. Tko je to mogao očekivati? Nakon hladnog rata, globalni je kapitalizam ponudio snažnu viziju svjetskog napretka i demokracije. Multinacionalne tvrtke i ulagači prebacit će tehnologiju i kapital u siromašnija područja, stvarajući transnacionalno masovno tržište potrošača srednjeg staleža koji će voziti Toyote, gledati CNN, jesti Big Mac hamburgere i, usput, tražiti više slobode. Svjetska razmjena i ulaganja uistinu su bujala, no ne s očekivanim posljedicama. Globalni kapitalizam destabilizira gospodarstva siromašnih zemalja, a ulagačima u bogatim zemljama uzrokuje velike gubitke. Zamisao je bila da se tržišta otvore za razmjenu i strana ulaganja, no sada su tržišta zatvorena. Malezija je nametnula nadzor razmjene. Rusija je obustavila plaćanje nekih vanjskih dugova i zaustavila mijenjanje rublja za čvrste valute. Što je pošlo krivo? Na jednoj je razini odgovor jednostavan: države su postale pretjerano ovisne o stranom kapitalu koji je ulazio u golemim količinima, a sada na isti način želi i otići. Godine 1996. Južna Koreja je imala 42 milijarde dolara priljeva, a godinu dana kasnije odljev sredstava iznosio je 21 milijardu dolara. Ono što je početno pokrenulo preokret bilo je uviđanje da je mnogo stranog novca rasipano kroz 'ortački kapitalizam' ili loše vođenu industrijsku politiku. Azija je obasuta praznim poslovnim zgradama i tvornicama s viškovima. Prekomorske banke odbile su obnoviti svoje zajmove. Zajednički ulagatelji prodali su dionice i svoja sredstva pretvorili natrag u dolare. Sada strah od bijega kapitala sam sebe hrani i širi se na Južnu Ameriku. Ako se ljudi boje da bi meksički peso mogao devalvirati, pesose mogu pretvoriti u dolare. Među uplašene se ubrajaju i lokalni, a ne samo strani ulagači. No, državama su potrebne čvrste valute za plaćanje uvoza, i ne mogu si dopustiti juriš štediša na svoje banke. Velike kamate jedan su od načina da se zaustavi taj proces tako što će se ljude nagrađivati za to što svoja sredstva drže u lokalnoj valuti. Kratkoročne kamatne stope Hong Konga narasle su na oko 15 posto, a Meksika do 36 posto. Ako se nekoliko država suoči s nestašicom, to je njihov problem, a ako se to dogodi mnogim gospodarstvima, to je onda svačiji problem. I to se događa. Prijetnja bijega kapitala nagnala je toliko zemalja na oštre mjere da to sada uzrokuje svjetsku krizu. I opet proces hrani samog sebe. Slab gospodarski rast smanjio je izvozne cijene sirovina. Od lipnja 1997. do kolovoza 1998. cijene nafte pale su oko 30 posto (pogađajući, među ostalima, Rusiju, Meksiko i Venezuelu), cijena kave pala je 43 posto (Brazil i Kolumbija), cijena zlata potonula je za 17 posto (Rusija, Južna Afrika). Budući da manje zarađuju u inozemstvu, te zemlje moraju usporiti svoja gospodarstva kako bi smanjile uvoz. To smanjuje izvoz SAD-a i dobiti multinacionalnih kompanija. Tako nevolje Trećeg svijeta ugrožavaju napredak Prvog svijeta. No neuspjeh globalnog kapitalizma zahtijeva dublje pojašnjenje. Uostalom, kapitalizam bi se trebao odlikovati učinkovitim raspoređivanjem ulagačkih sredstava. U ovom slučaju to nije tako bilo. Dublje pojašnjenje jest to da globalni kapitalizam nije samo gospodarski sustav. To je i skup kulturalnih vrijednosti koje naglašavaju valjanost nadmetanja, ispravnost profita i vrijednost slobode. Ne drže svi do tih vrijednosti. Kao rezultat toga, širenje kapitalizma nije naprosto samo vježba gospodarskog inženjeringa. To je napad na kulture i politike drugih nacija što gotovo jamči sukob. Čak i ako zemlje prihvate neke kapitalističke ukrase, ne znači da su prihvatile i temeljne vrijednosti koje su zaslužne za djelovanje sustava. To se i dogodilo. Predvođene Sjedinjenim Državama, svjetske agencije (Svjetska trgovinska organizacija, MMF) nastojale su uvjeriti siromašnije zemlje da postanu otvorenije za trgovinu i svjetski kapital. Te su zemlje nastojale maksimalizirati dobrobiti tog procesa dok su istovremeno minimalizirale promjene svoje politike i trgovanja. Obostrana prijevara je cvala. Zemlje poput Južne Koreje i Rusije pravile su se da se mijenjaju više nego što zapravo jesu. Američki, europski i japanski bankari, direktori i vladini dužnosnici, pravili su se da su te tvrdnje točne, ili da bi mogle postati točne. Zajmovi su davani na temelju nepotpunih ili loših financijskih izvješća. Ili su davani na temelju uvjerenja da će, ako se zajam izjalovi, netko pokriti gubitke (vlada, MMF). Globalni kapitalizam postao je opasni hibrid. Na jednoj strani ulagatelji su uložili goleme svote i očekivali velike dobitke. Na drugoj, novac je često išao (putem bankovnih zajmova, izdavanja i ponude dionica) posuđivačima koji nisu radili strogo po pravilima učinkovitosti ili dobitka i gubitka. 'Ortački' kapitalizam često je značio korupciju, ugovore dobivene podmićivanjem, favoriziranje onih s dobrim vezama. 1997. godine skupina pod nazivom Transparency International napravila je ljestvicu korupcije u 52 zemlje prema ocjenama svjetskih poslovnih ljudi i stručnjaka. Rusija je na ljestvici smještena kao četvrta, Indonezija sedma, Tajland četrnaesti. Dok su prevladavali optimizam i samozavaravanje, kapital je slobodno kružio . Banke su dobivale kamate na zajmove. Zajednički fondovi za 'rastuća tržišta' su rasli. Dok su svi uživali dobit, nevjerica se uklanjala. Sada dolazi svođenje računa. Bijeg kapitala prislio je mnoge zemlje u razvoju na to da se otimaju kako bi sačuvale oskudnu vanjsku razmjenu. Sve njihove odluke su loše. Malezijski nadzor nad razmjenom stvara rizik gubitka budućih stranih ulaganja. Pa ipak, neki ekonomisti iz SAD-a nadzor nad valutom smatraju privremenim načinom da se izbjegnu stroge visoke kamatne stope. Ljepši način da se postigne isti rezultat bilo bi davanje olakšica u svezi dugova. Svjetski banakari zapisali bi dugove olakšavajući teret otplate. No, banke do sadanisu za to pokazale zanimanje. Treći pristup jest da se privuče novi dugoročni kapital kako bi zamijenio stari kratkoročni kapital. Nešto od toga se dogodilo kad je tvrtkama iz SAD-a i Europe dopušteno da kupe južnokorejske i tajlandske kompanije koje su nekada bile nedostupne. No, zemlje u razvoju nerado prodaju previše svojih gospodarskih baza strancima. Čak i ako se ne dogodi najgore, svijet nikada neće biti isti. Globalni kapitalizam neće ubrzo ponovno dobiti svoju auru nepogrešivosti. Slobodna trgovina i slobodno kretanje kapitala bi u svijetu u kojemu svi štuju učinkovitost i dobit obogatili sve nacije. Nevolja je u tome što mi ne živimo u takvom svijetu.", piše Robert J. Samuelson. 110047 MET sep 98