FRANCE 7. V. - LE NOUVEL OBSERVATEUR - EURO I INTEGRACIJE - UVODNIK

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 7. V. 1998. Rane i svjetlost euroevolucije Uvodničar lista Jean Daniel iznosi svoje viđenje događaja povezanih s uvođenjem eura: "Dakle, u subotu 2. svibnja 1998., jedanaest država se dogovorilo o uvođenju zajedničke valute, eura, koji će od 1. siječnja 1999. godine biti njihova jedina valuta. I trebalo je da predsjednik Francuske pozdravi taj događaj koji je isto tako važan, prema riječima jednog našeg američkog kolege, kao i sporazumi iz Westfalije koje su 1648. godine zaključili Germansko carstvo Ferdinanda III, Francuska i Švedska, i kojima je završen tridesetogodišnji rat. Na žalost, naš se predsjednik morao ispričavati da se prije nije baš jako zalagao za Europu, osobito za euro. No, možda je ipak bio dobre volje, iako mu je glas podrhtavao zbog činjenice da je jedanaest sati pregovarao s kancelarom Kohlom kako bi za polovicu smanjio mandat premijera Europske središnje banke od onog trenutka kad je postalo jasno da on neće biti Francuz. I s tom polupobjedom, činilo se da je doveo u sklad svoju glavu i svoje srce. No, da bi se s lakoćom mogla ocijeniti prava revolucija do koje je tu došlo, moramo se nečega i prisjetiti. Od kad postoje narodi i nacije, jedan od prvih atributa suvereniteta oduvijek je bila povlastica kovanja novca. To je tisuću puta važnije od vješanja zastave ili slanja veleposlanika. Jedanaest europskih država, koje sve zajedno imaju više stanovnika od SAD-a i jednaku gospodarsku moć, kovat će isti novac i dobit će novi oblik suverenosti. A mi se možemo uzbuđivati zbog činjenice da će svu važnost tog događaja stranci znati mnogo bolje cijeniti od samih Europljana. Brojni Francuzi, nakon što su se izjasnili u anketama o Europi, uskoro bi mogli biti jako iznenađeni vlastitom hrabrošću i mogli bi si početi postavljati tisuću pitanja o budućnosti svih tih promjena. Osim toga, možemo biti tužni što je takav povijesni dan bio obilježen previše glasnim nesporazumom francuskog i njemačkog kuma oko toga tko će biti prvi guverner Europske središnje banke. Može se svašta raditi i svašta govoriti, i možemo mi u sve to sumnjati, ali ne u to da je to ipak prava pravcata revolucija. Jer podsjećanje na sporazume iz Westfalije nije dovoljno. (...) Kako ide priča o cijeloj epopeji? Jacques Delors elegantno podsjeća da je sve počelo hrabrim prijedlogom Raymonda Barrea Europskom povjerenstvu 1968., koji je kasnije razrađeno i svečano preuzela konferencija održana u Haagu, u prosincu 1969. Taj je datum glavna referenca za stručnjake. Zatim je ta inicijativa išla svojim putem uz izvješće Wernerova povjerenstva, uz inicijative Giscarda d'Estainga, Helmuta Schmidta i Roya Jenkinsa. A danas, najvećim dijelom po zasluzi Helmuta Kohla i Francoisa Mitterranda, 'kuća je sagrađena', kako kaže Delors. Velike nacije ne doživljavaju jednake vrtoglavice kad se treba odricati suverenosti. Nemojmo pričati o Velikoj Britaniji, koja je pronašla način da predsjeda povijesnom sastanku od 2. svibnja, a da i sama ne bude dio te jedanaestorice. Tony Blair je izgledao posve zadovoljno dok je ostale gurao da se okupe, kako bi kasnije i sam lakše ušao u krug. A Njemačka i Francuska, par bez kojega ničega ne bi bilo, i ne bi moglo biti Europe, obje tuguju zbog toga. Rekao sam da smo bili svjedoci revolucije. No, država koje se ona najviše tiče nije Francuska nego Njemačka. U Francuskoj nismo shvatili do koje je mjere njemačka marka, simbol suverenosti kao i ostale valute, od 1948. godine bila jamac ne samo oporavka SR Njemačke nego i njezina jedinstva. A ona će kasnije, malo po malo, postati najstabilnija i najjača valuta svijeta, i više od dolara i jena. Zapravo, marka će postati nešto na što se oslanjaju svi njezini susjedi, germanofoni ili ne. Marka je jaka i stvorila je područje svojeg utjecaja. Uostalom, pet od jedanaest država koje su potpisale sporazum o euru manje ili više pripadaju tom području: ujedinjena Njemačka, Austrija, Luksemburg, Finska i Nizozemska. Pet od jedanaest, iako se o statusu Nizozemske može raspravljati. Podsjetimo se, u području utjecaja njemačke marke već se nalaze Češka Republika, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska i, na neki način, Rumunjska i Poljska. Tako se lakše može razumjeti da su Nijemci pomislili da će izgradnjom jedinstvene Europe i uvođenjem eura izgubiti sve. Bez kompleksa nacističke prošlosti, koji je sve donedavna mučio njihove vođe, Nijemci vjerojatno nikada prije nisu pokazali toliku i toliko trajnu želju za izgradnjom zajedničke Europe. Taj je kompleks, uostalom, opet oživljen njemačkim ujedinjenjem i stvaranjem moćnog područja pod utjecajem njemačke marke, dviju pojava koje su zornije pokazale pruska iskušenja i prijetnju povratkom starih strahova. Sve u svemu, Nijemce je većim Europljanima načinila njihova tajna želja da budu manje Nijemci. I velikim dijelom upravo zbog toga što su Nijemci sada manje Nijemci, Francuzi su preuzeli inicijativu pri stvaranju zajedničke Europe. Tako dugo dok su Nijemci patili zbog svojih kompleksa, njihov gospodarski div nije izazivao strah. Trebala im je Francuska kako bi imali političko pokriće i međunarodni legitimitet. I Francuska je bila zadovoljna u tom tandemu u kojemu je ona igrala ulogu čiste dušice dok se njezin partner zadovoljavao bavljenjem materijalnom stranom. No, sada se sve promijenilo u Bonnu i u Parizu, a među sumnjičavima ima mnogo onih kojima se čini da Francuska u zaletu ulazi u neizbježan proces koji je započela, ali ga više ne nadzire. U takvim okolnostima, dugi mjeseci i nekoliko godina koje slijede sporazumu o euru bit će praćene teškim i opasnim grčevima. Nemojmo se iznenaditi kad opet budemo gledali rađanje nacionalizama i negdje drugdje, a ne samo kod francuskih i njemačkih pristaša nacizma. Prema riječima antropologa Ernesta Gellnera, naciji uvijek prethodi nacionalizam. A može se opet pojaviti, u svojem očajničkom obliku, ako netko kaže da je nacija 'u opasnosti'. Ili ako ona, kako se to dogodilo u Poljskoj, nestane. Nema sumnje da će u prvo vrijeme 'Europa koju treba izgraditi', kako kaže Jacques Delors, biti 'Europa država-nacija'. Zajedničko će biti samo ono što se ne može napraviti samostalno. To je ono što nazivamo načelom subsidijarnosti. Ali nemojmo prikrivati činjenicu da će, zahvaljujući zajedničkoj valuti i suverenitetu koji ona daje novom entitetu, a sve se kreće prema zajedničkoj obrambenoj i vanjskoj politici, ta država-nacija u stvaranju, sve više biti Europa. I ta će nova država u tom slučaju biti mnogo važnija od država-nacija koje i dalje budu u njezinu sastavu. Za to će biti nužno dosta vremena. Ono što je prošlog tjedna javio Bernard Guetta iz Varšave vrlo je važno: Poljaci istodobno žele postati dio gospodarske i kulturne Europe i strahuju da će se opet naći, za desetak godina, stisnuti između dviju sila: njemačke i ruske sile koje neće više strahovati od američke nazočnosti. Već u vrijeme zaljevske krize primijetio sam da je NATO, za većinu Europljana, ne samo za Britance, i dalje jedini mogući štit. A euro će stvoriti solidarnost, uliti snagu, donijeti zajedničke interese koji bi na kraju, poslije mnogih nezgoda, mogli stvoriti pravu federaciju država koje će se i dalje nazivati državama ako im do toga bude stalo. Koliko god to stajalo naše centralističke tradicije, integrativne, mračne i šovinističke, čak i onda kad se govori da moramo sve samo izvoziti, ništa nam ne pomaže ako nismo lucidni glede tog problema. Ali možemo biti lucidni onako kako je to odlično izrekao Rene Char: 'Lucidnost je rana najbliskija svjetlosti'. Ne treba podcijeniti ranu nanesenu velikim nacijama kao što je Francuska. Ali moramo se otvoriti toj velikoj svjetlosti koja se iznenada pojavila na kraju barbarskog stoljeća kako bi osvijetlila početak novoga tisućljeća". 120039 MET may 98