NJ11.9.TAZ:I BRITANCI PRODAJU ORUŽJE ID

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 11. IX. 1999. Istočni Timor: Velika Britanija šalje oružje Indoneziji "Visoki indonezijski časnici neće smjeti posjetiti najveći britanski sajam oružja, koji će se održati sljedećega tjedna. Britansko ministarstvo obrane u posljednji je trenutak, pod pritiskom ministra vanjskih poslova Robina Cooka, povuklo svoj poziv. Državna tajnica u ministarstvu obrane Lady Symons požalila se, doduše, da Indonezija ima pravo ocjenjivati proizvode industrije oružja 'za potrebe obrane', ali Cook je ustvrdio da bi taj posjet trenutačno prekoračio granicu tolerancije. Zasad je sve u redu. No, ima li Cookova intervencija kakve veze s 'etičkom dimenzijom' njegove vanjske politike? G. 1996/1997., u vrijeme vladavine torijevaca, Velika Britanija prodala je Indoneziji vojnu opremu vrijednu stotinu milijuna funta, uključujući i 23 oklopna transportera i četiri borbena zrakoplova tipa Hawk. Još 16 zrakoplova istoga tipa dostavljeno je Indoneziji ove godine. Cook tvrdi da se laburistička vlada ne može povući iz tih ugovora. Vladini odvjetnici pak pobijaju te tvrdnje. Cook se zapravo ni u kom slučaju ne želi povući ni iz jednog ugovora o prodaji vojne opreme. Zašto je inače laburistička vlada prošle godine odobrila 64 nova ugovora o izvozu oružja u Indoneziju? Laburistička izvozna politika ima dugu tradiciju: g. 1965. vlada Harolda Wilsona naoružala je prozapadnoga generala Suharta. Tijekom Suhartova puča poginuo je milijun Indonežana. Trebalo je osigurati svoj dio kolača, kazao je tada britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart. U tom se pogledu 'New Labour' ne razlikuje od 'Old Laboura' - Robin Cook politički je unuk Michaela Stewarta. Stoga ljudi u velikom dijelu svijeta moraju i dalje izravno živjeti s posljedicama britanske vanjske politike, iako ona danas nosi epitet 'etičnosti': Britanija je drugi po veličini izvoznik oružja u svijetu, a jedino je načelo u tom poslu sljedeće: tko ima novaca, dobiva robu. Britanski list 'Observer' nedavno je citirao dijelove članka, objavljenog 1978. u časopisu 'New Statesman'. Mladi autor posebno se ljutio zbog 'uznemirujuće prodaje vojnih zrakoplova Indoneziji', zaključivši članak sljedećim riječima: 'U tu nas je prljavu trgovinu uvukla Laburistička stranka. Bilo bi bolje da laburisti povuku i prve poteze kojima će nas iz toga izvući'. Robin Cook, autor tih redaka, ima, naravno, pravo na promjenu mišljenja. No, prije samo nekoliko godina, kad je Laburistička stranka bila u oporbi, Cook je osuđivao torijevce zato što su tvrdili da izvezeno britansko oružje nikad neće biti upotrijebljeno protiv indonežanskog naroda. Tek što je imenovan na sadašnju dužnost, Cook je počeo zastupati uvjerenje da su torijevci onomad imali pravo - i to iako čak i neregularne indonezijske postrojbe priznaju da su upotrijebile britansko oružje protiv studenata i u Istočnom Timoru. Ako Cook to i dalje pobija, tada laže. I nije jedini: Lady Symons, koja bi tako rado ugostila indonezijske vojne dužnosnike na britanskom sajmu oružja, tvrdi sljedeće: 'Ne prodajemo oružje koje bi moglo biti upotrijebljeno za internu represiju'. Zar se vodeni top iznenada začepi kada je usmjeren protiv indonezijskih studenata? Zar iz puščanih cijevi počinje sukljati cvijeće kada ih usmjere protiv građana Istočnog Timora? Naravno da bi Blairu i Cooku bilo draže kada bi u miru Božjem mogli prodavati svoje oružje te kada bi taj smrtonosni alat hrđao neupotrijebljen u dalekim zemljama. No, svijet nije takav. Sve dok britanski izvoznici oružja slijede jedino poslovna načela, žalopojke zbog pokolja, poput onih u Istočnom Timoru, bit će tek puko licemjerje. Blairove i Cookove su ruke ukaljane krvlju. Minimalni zahtjev koji im može biti postavljen jest da ubuduće bar drže usta zatvorena kada je riječ o Istočnom Timoru", naglašava Ralf Sotscheck na kraju komentara.