US WP 9.9.IST. TIMOR IZVAN ZONE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 9. IX. 1999. Izvan zone "Golemi gospodarski potencijal Azije i romantična privlačnost koja još traje u ovom su desetljeću oslabili razmišljanje Zapada o ovom području. Stanovnici Istočnog Timora sada krvlju plaćaju cijenu. U prvom procvatu globalne ere Azija je postala obećavajuća budućnost, a Europa mračna prošlost(...). No, Azija je i područje nedovršenih revolucija i dubokih društvenih sukoba. Azijske države nisu razvile djelotvorne zajedničke institucije koje bi rukovale njihovom vlastitom eksplozivnom nepostojanosti, koja je u ovom desetljeću pogoršana ciklusima velikih napredaka nakon kojih bi slijedio bankrot. Europa i Sjeverna Amerika, zavedene obećanjima bogatstava koje bi imale u azijskom statusu quo, nisu nastojale unaprijediti ozbiljne političke promjene u tom području. Mučni pokolj i uništenje koje je potakla vlada, a koji vladaju Timorom posljednjih dana kristaliziraju realnost - da azijske države i međunarodna zajednica nisu spremne niti voljne iskreno postupati s Azijom kao s regionalnom i globalnom bačvom baruta. Prije tri mjeseca predsjednik Clinton, premijer Tony Blair i ostali čelnici NATO-a ponosno su govorili o novoj eri u humanitarnim intervencijama koje su uvedene njihovom kampanjom na Kosovu. No Azija, čini se, leži izvan zone podijeljene humanitarne odgovornosti. Intervencije NATO-a u Bosni i na Kosovu pokazale su da je Europa naučila lekcije dvaju svjetskih ratova. Jedna je da se SAD održava duboko uključenom u europsku sigurnost. Druga je da se razvijaju regionalne gospodarske superstrukture koje podupiru stabilizirajuće oblike političke integracije. No u Aziji, regionalne organizacije teško rade na održavanju svih očiju uprtih u trgovinu, a dalje od politike. Guranje trgovine kao najveće vrijednosti u međunarodnim odnosima jest raison d'etre azijsko-pacifičke gospodarske suradnje (APEC) kao i razlog zbog kojega se Clintonova vlada s APEC-om osjećala kao kod kuće. Od dobro reklamiranoga godišnjega summita bezube organizacije u Novom Zelandu, koji će se održati ovoga tjedna, ne treba očekivati nikakvih ozbiljnih prosvjeda niti zamisli o onome što se događa u Istočnim Timoru. Nećete čuti nikakvih prosvjeda ni od Organizacije jugoistočnih azijskih država (ASEAN), jedinoga drugog velikog sveazijskoga regionalnog tijela s nekakvim političkim natruhama. SAD su dugo vremena preferirale bilateralno postupanje s azijskim državama umjesto da pomognu razvijati djelotvorne regionalne strukture. Opsesivna usmjerenost Clintonove vlade na Aziju kao na područje u kojem su važni jedino trgovina i gospodarstvo samo je pogoršala stvari. Kada je Clinton svoje misli o svjetskom sigurnosnom problemu skicirao 16. kolovoza prilikom obraćanja veteranima ratova vođenih u inozemstvu, Aziju nije niti spomenuo, iako je dugo govorio o Rusiji, Srednjem istoku i Africi. Čak da su Sjedinjene Države i spremne preuzeti ambiciozniju i vizonarsku ulogu u stabiliziranju Azije od svojih europskih saveznika, koji na Aziju kao na izvor profita gledaju još kratkovidnije nego Amerikanci, ne bi dobile veću potporu. Europljani okreću glavu kada Sjeverna Koreja baca rakete na američke snage ili kad Kina prijeti Tajvanu. Aziji ne samo da nedostaju strukture koje nalikuju na NATO i EU - Azija nema čak ni tijelo koje bi bilo slično Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, koja za svoje članove postavlja smjernice o ljudskim pravima i demokraciji. Moto ASEAN-a glede ove teme jest: ne pitaj, ne odgovaraj. Regionalne strukture nisu lijek protiv svih bolesti. No, to što ih nema znakovito je priznanje odbijanja azijskih vlada i njihovih američkih i europskih partnera da postave standarde o ljudskim pravima u Aziji, a zatim nastojanja da se azijske vlade pridržavaju tih istih standarda. Zapadni mislioci koji tvrde da drugdje prakticiraju realpolitik, kad se radi o Aziji dobivaju zamagljen pogled i romantično patroniziraju Azijate kao pripadnike društva s različitim sustavom vrijednosti u kojima se događaju pokolji. Indonezijski predsjednik B. J. Habibie i njegov ministar vanjskih poslova, Ali Alatas, barem su posredno poduprli napade na stanovnike Istočnog Timora, poričući da se pred očima njihove vojske događa krvoproliće. Kako su se napadi pojačali, ti su čelnici ustrajali u tome da njihove snage nisu pod kontrolom. Tvrde kako nije potrebna međunarodna intervencija. Takve javne laži na dobrom su putu da postanu materijal za optužbe za ratne zločine u Europi. Habibie, Alatas i zapovjednik oružanih snaga general Wiranto odlučili su se, izgleda, na strategiju koja nadilazi Miloševića u okrutnom cinizmu: Dopustili su stanovnicima Istočnog Timora da glasuju za neovisnost(...), zatim pustili vojsku da ih kazni zbog njihova glasovanja i da neovisnost sada učine nemogućom. Njihovo pretvaranje, čini se, nema granica. No, znaju da je malo vjerojatno da će platiti bilo kakvu pravu cijenu u međunarodnim odnosima. (...) 'Gdje je ponos članova Vijeća sigurnosti?' upitala je portugalska veleposlanica Anna Gomes kad su u ponedjeljak opet odgodili akciju i popustili pred suverenosti Indonezije. U komadićima, veleposlanice", piše Jim Hoagland.