AU 8.VII.PR:JU OPORAVAK PITANJE EKONOM

AUSTRIJA DIE PRESSE 8. VII. 1999. Pomoć za Srbiju? "Treba li Srbija dobiti međunarodnu novčanu pomoć - od pokajničkog NATO-a, koji sada hita platiti sve što je uništio u sasvim opravdanom zračnom ratu? Treba li Srbija dobiti tu pomoć, iako prethodno nije s položaja uklonila čak ni glavnog krivca, predsjednika Slobodana Miloševića, optuženog ratnog zločinca? Nema sumnje da bi bilo odveć jednostavno optužiti čitav srpski narod, proglasiti ga krivcem ili čak samo sukrivcem. No, bilo bi također prejednostavno odriješiti čitav srpski narod bilo kakve krivnje i posjesti na grješničku klupu samo zlog šefa države. Kao ni ostale narode koji su činili zlo ili su dopustili da ih navedu na zlo, ni Srbe ne može osuditi ili osloboditi krivnje nitko izvana - ni NATO, ni EU, ni SAD ni UN. Ta zadaća ne priliči zapravo čak ni međunarodnom sudu. Krivnja Nijemaca i njihova nacionalsocijalističkoga vodstva, Japanaca, njihove vojske ili njihova cara nije bila jednostavno izbrisana nakon što je u Nuernbergu ili Tokiju nekoliko ljudi proglašeno krivim i smaknuto. Krivnja može definitivno biti izbrisana tek kada se pokaje pojedinac - bilo za ono što je sam učinio ili za ono što je tolerirao svojim biračkim ponašanjem odnosno svojom nijemom potporom. Nijemci i Austrijanci jako dobro znaju da savjest pojedinca igra jako važnu, pa i višestruko previše važnu ulogu. Pa ipak je to jedini put, kao što su nas dovoljno dugo upozoravali. Pretpostavka o kolekivnoj savjesti podjednako je iluzorna i pogrešna kao i pripisivanje kolektivne krivnje. Što više promiče spoznaju i kajanje: otvoreno, velikodušno opraštanje, puno ljubavi, ili čvrsto stegnuta pest? Pitanje ne treba tako postavljati. Naime, to se pitanje ne odnosi primarno na krivnju i kajanje već na ekonomiju. Naime, Jugoslaveni nisu imali radnih mjesta već prije NATO-ova bombardiranja, a ako su ih i imali, nisu dobivali plaće. Godinama, desetljećima žive u sivoj privredi, kupuju na crno, mijenjaju, krijumačare benzin i cigarete. Dosad se nisu osjetili ponukanima težiti Europi ili svjetskom gospodarstvu; Jugoslaveni smatraju inozemstvo kreditorom, u doba povoljne konjunkture i poslodavcem, i ništa više. Na te datosti trebali bi se nadovezati uvjeti koje valja postaviti Jugoslaviji: zašto bi Europa i SAD davale svoj vrijedan novac zemlji koja će potom njime financirati ratne profitere, vojske i kriminalce i istodobno mirne duše registrirati propast vlastitog srednjeg sloja? Zašto dati novac kada njime neće biti zadovoljene potrebe onih koji uistinu trebaju pomoć? Europski utjecaj ne bi trebao ići u korist srpskom šovinizmu i nasilju već bi trebao liječiti siromaštvo i bezakonje, koje beskrupulozni režim pokriva tiradama o svetim nacionalnim misijama. Srbi moraju naučiti ne definirati sami sebe kao nevinu vojsku mrava golemih čeljusti, pred kojom mora drhtati čitava jugoistočna Europa; moraju naučiti da nisu bedem prema Istoku, Turcima i antikristima već pojedinci čija se vrijednost mjeri doprinosom zajednici. Srbi moraju prestati razmišljati o svojoj povijesnoj misiji i upotrijebiti svoju snagu za grijanje vlastitih nogu. Tek će se tada Zapad suočiti s narodom koji će gospodarsku pomoć upotrebljavati za smislenu obnovu, a ne za pripreme novih razornih pohoda", zaključuje Irene Miller.