DE-YU-kriza-gospodarstvo-obnova IT-5.VII.LA STAMPA-REPORTAŽA O BEOGRADU ITALIJALA STAMPA5. VII. 1999.Ljupki Beograd"U sumrak dolazim u grad koji misli da je bez borbe dobio rat i koji se, sada, mora boriti da bi preživio
mir.(...)Popodne sam prešao najapsurdniju, a istodobno najdublju, granicu Europe koja više ne zna gdje bi trebala završavati. Pa ipak, Hrvatima crta te granice prolazi upravo tuda, granicom sa Srbijom, usred zelene ravnice kilometrima bez ijedne kuće, zabrazdane jednom cestom koja se iznenada, tko zna kako, prekida kao na nevjerojatnim kućicama za naplatu cestarine.Pješice, s torbama u rukama, prešao sam ničiju zemlju gdje za državljane Hrvatske počinje Balkan, zemlja iz koje su se povukli kao iz prošlosti koja ih se više ne tiče, ili koja ih se, kako bilo, više nikada neće ticati. Ulazio sam u jedinu balkansku zemlju koja toliko žali za Jugoslavijom da nosi njezino ime.(...)Da, gotovo smo zaboravili: gdje je rat? Onaj kojega smo vidjeli na televiziji, rat više ili manje inteligentnih bomba i sramotnih etničkih čišćenja, surovih mržnja koje su se činile pokopane u pamćenju jednog užasnog stoljeća u Europi? Stoljeća koje je, nakon
ITALIJA
LA STAMPA
5. VII. 1999.
Ljupki Beograd
"U sumrak dolazim u grad koji misli da je bez borbe dobio rat i koji
se, sada, mora boriti da bi preživio mir.(...)
Popodne sam prešao najapsurdniju, a istodobno najdublju, granicu
Europe koja više ne zna gdje bi trebala završavati. Pa ipak,
Hrvatima crta te granice prolazi upravo tuda, granicom sa Srbijom,
usred zelene ravnice kilometrima bez ijedne kuće, zabrazdane
jednom cestom koja se iznenada, tko zna kako, prekida kao na
nevjerojatnim kućicama za naplatu cestarine.
Pješice, s torbama u rukama, prešao sam ničiju zemlju gdje za
državljane Hrvatske počinje Balkan, zemlja iz koje su se povukli
kao iz prošlosti koja ih se više ne tiče, ili koja ih se, kako bilo,
više nikada neće ticati. Ulazio sam u jedinu balkansku zemlju koja
toliko žali za Jugoslavijom da nosi njezino ime.(...)
Da, gotovo smo zaboravili: gdje je rat? Onaj kojega smo vidjeli na
televiziji, rat više ili manje inteligentnih bomba i sramotnih
etničkih čišćenja, surovih mržnja koje su se činile pokopane u
pamćenju jednog užasnog stoljeća u Europi? Stoljeća koje je, nakon
pada Berlinskoga zida, nazvano 'kratkim', a za koje se bojimo da će
postati duže i produžiti se u treće tisućljeće kao sramna zaraza.
Nema etničkog čišćenja u nevinim očima Beograđana, koje režimska
televizija ljubazno štiti od rizika nepredvidljivih
uznemiravanja. No i rat se čini balazamiranim u jednom muzeju gdje
su užasi simbolični i više ne nanose zlo. Muzej na otvorenom počinje
na Bulevaru kneza Miloša, nazvanom, svojstvenim humorom stanovnika
prijestolnice, 'ulicom pepela'. Prolazi se ispred uništenih zgrada
ministarstva vanjskih poslova i srpske vlade, i dolazi se do
ključnog prizora, dviju razvaljenih zgrada, one vrhovnog stožera,
i zgrade saveznoga i srpskoga ministarstva unutarnjih
poslova.(...) Unatoč najavama, obnove zasad u Beogradu nema a možda
je neće biti još mnogo vremena. Muzeji su, zna se, napravljeni da
traju(...)", piše Luigi La Spina.