IT-5.VII.LA STAMPA-REPORTAŽA O BEOGRADU

ITALIJA LA STAMPA 5. VII. 1999. Ljupki Beograd "U sumrak dolazim u grad koji misli da je bez borbe dobio rat i koji se, sada, mora boriti da bi preživio mir.(...) Popodne sam prešao najapsurdniju, a istodobno najdublju, granicu Europe koja više ne zna gdje bi trebala završavati. Pa ipak, Hrvatima crta te granice prolazi upravo tuda, granicom sa Srbijom, usred zelene ravnice kilometrima bez ijedne kuće, zabrazdane jednom cestom koja se iznenada, tko zna kako, prekida kao na nevjerojatnim kućicama za naplatu cestarine. Pješice, s torbama u rukama, prešao sam ničiju zemlju gdje za državljane Hrvatske počinje Balkan, zemlja iz koje su se povukli kao iz prošlosti koja ih se više ne tiče, ili koja ih se, kako bilo, više nikada neće ticati. Ulazio sam u jedinu balkansku zemlju koja toliko žali za Jugoslavijom da nosi njezino ime.(...) Da, gotovo smo zaboravili: gdje je rat? Onaj kojega smo vidjeli na televiziji, rat više ili manje inteligentnih bomba i sramotnih etničkih čišćenja, surovih mržnja koje su se činile pokopane u pamćenju jednog užasnog stoljeća u Europi? Stoljeća koje je, nakon pada Berlinskoga zida, nazvano 'kratkim', a za koje se bojimo da će postati duže i produžiti se u treće tisućljeće kao sramna zaraza. Nema etničkog čišćenja u nevinim očima Beograđana, koje režimska televizija ljubazno štiti od rizika nepredvidljivih uznemiravanja. No i rat se čini balazamiranim u jednom muzeju gdje su užasi simbolični i više ne nanose zlo. Muzej na otvorenom počinje na Bulevaru kneza Miloša, nazvanom, svojstvenim humorom stanovnika prijestolnice, 'ulicom pepela'. Prolazi se ispred uništenih zgrada ministarstva vanjskih poslova i srpske vlade, i dolazi se do ključnog prizora, dviju razvaljenih zgrada, one vrhovnog stožera, i zgrade saveznoga i srpskoga ministarstva unutarnjih poslova.(...) Unatoč najavama, obnove zasad u Beogradu nema a možda je neće biti još mnogo vremena. Muzeji su, zna se, napravljeni da traju(...)", piše Luigi La Spina.