ES 2.V.EL MUNDO: NATO-VA TAKTIKA

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 2. V. 1999. Kukavička, nepravedna i nedjelotvorna taktika "U dvjema porukama koje se najčešće šalju iz radio-studija u zrakoplovu EC-130, koji nadlijeće srpsko nebo sa zadaćom širenja promidžbe, kaže se da je iz Miloševićeve vojske u proteklih mjesec dana pobjeglo 13.000 vojnika i da će helikopteri Apache vrlo brzo uništiti oružani otpor NATO-u. Može biti da su i jedna i druga tvrdnja lukavstvo psihološkog rata koji iz zraka vodi tzv. 'Commando Solo', ali je njihov otklon od istine veći čak i od otklona pri letu projektila namijenjenog nekoj zgradi u Beogradu, a završio je u središtu Bugarske. Što se tiče onoga prvoga, evo najnovije dijagnoze: 'NATO-ova bombardiranja, koja su trebala slomiti i demoralizirati vojni stroj Slobodana Miloševića, obnovila su jugoslavensku vojsku i pomogla Miloševiću da zaliječi rane njegova zatrovanog odnosa sa časnicima. Pet tjedana bombardiranja ujedinilo je jugoslavensku vojsku u obrani svoje zemlje, snažno pojačalo želju novaka da odu u vojsku i vojnom zapovjedništvu konačno dalo nekakav razlog za ratovanje koje mogu smatrati zakonitim'. Je li riječ o priči iz srpske promidžbe, o priči poslanoj iz Beograda, sa sindromom Stockholma, ili dio voluntarističkog govora Julia Anguite? Ne, i jedno i drugo dijelovi su analize objavljene prekjučer na naslovnici 'The New York Timesa', a taj list kao izvor informacija navodi 'visoke NATO-ove i Pentagonove dužnosnike'. Kad je riječ o onome drugome, nema ništa elementarnijeg od postavljanja pitanja zašto, ako helikopteri Apache mogu biti tako odlučni, i poslije četrdeset dana bombardiranja ti helikopteri o kojima se pričaju mitovi i dalje nisu počeli djelovati te zašto će, kad se to i dogodi, njihova intervencija biti samo simbolična, budući da je na Balkanu samo dvadesetak od oko tisuću tih helikoptera, koliko ih ima američko zrakoplovstvo. Odgovor je dao sam Milošević u ekskluzivnom razgovoru koji je naš list objavio jučer: 'Vi niste spremni žrtvovati živote kako biste nas prisilili na predaju, a mi smo spremni umrijeti da obranimo svoja prava'. A statistički podaci govore sve. I poslije sedam tisuća obavljenih borbenih letova, nema savezničkih gubitaka. Nijedan mrtav, nijedan nestao, nijedan ranjen u borbi. U borbi? Kojoj borbi? Kad je, na početku vojnih operacija, Solana izjavio da Atlantski savez 'nije u ratu protiv Jugoslavije', svi smo to smatrali sarkazmom. No, ono što se u proteklih šest tjedana dogodilo ipak mu daje za pravo u tom smislu što, za vođenje rata, moraju postojati dvije strane koje se uzajamno napadaju. A do sada smo gledali samo vježbanje gađanja uz daljinsko upravljanje. Jedina je razlika to što se sada, za razliku od simulatora, puca na stvarne ciljeve. I iz Bruxellesa i iz Washingtona naglašavali su da povod za korištenje sile protiv Miloševića nije ni nafta ni bilo kakav prirodni resurs ili geostrategija, nego da djeluju zbog načela. Čak se proširila čudna ideja da je ovo humanitarni rat. Činjenice to i potvrđuju, ali samo u jednom smislu: nitko ne može nijekati da su NATO-ovi politički i vojni vođe izuzetno humani kad je riječ o radnim uvjetima njihovih pilota, budući da je jedina opasnost kojoj se oni izlažu na radnom mjetu slamanje prsta od pritiskanja otponca. Problem je u tome što letenje na 15 tisuća stopa, izvan djelovanja srpskih raketa, previše povećava opasnost od promašaja i izazivanja neželjenih šteta, tj. strašnih pokolja civila - staraca, žena i djece koji ostaju hrpice krvavih komadića, kao oni koje smo u četvrtak mogli vidjeti na plahtama improvizirane mrtvačnice u Surdulici. Biti sklon uporabi sile kako bi se zaustavilo etničko čišćenje, koje se ne može tolerirati, a Milošević ga je provodio i mnogo prije NATO-ovih bombardiranja, ne smije biti isto što i prihvaćanje bilo kakvog oblika ratovanja zajednice koja je, makar i tijekom rata, i dalje savez demokratskih država, a srž demokracije jest društveni nadzor nad iskorištavanjem moći. Iz te perspektive, čini mi se da je vojna taktika koju zapovijeda Washington, provode je Solana i general Clark, a na nju pristaje devetnaest vlada NATO-ovih članica, među njima i naša, kukavička, nepravedna i nedjelotvorna. To je kukavička taktika zato što isključuje prihvaćanje stvarne opasnosti, dobro približavanje pilota ciljevima, letove na maloj visini i primjenu brojnih borbenih helikoptera te kombiniranje zračnih napada i neke vrste kopnene intervencije. Kao da NATO-ova moralna obveza - obrana prava kosovskih Albanaca - obuvaća veliko ispitivanje najnovije vojne tehnologije, ali ni u kojem slučaju i život nekog profesionalnog vojnika čiji susjedi moraju glasovati na sljedećim predsjedničkim ili parlamentarnim izborima. To je nepravedna taktika zato što nikakva etika ne omogućava prihvaćanje suprotnosti između načina života pilota bombardera koji polijeće u am. saveznoj državi Missouri, spava tijekom leta, baca svoj teret iznad Srbije i vraća se kući kako bi provjerio je li njegova obitelj pročitala poruku u hladnjaku: 'Sutra želim pizzu za večeru', i načina umiranja srpskih civila koji su putovali u vlaku preko Grdelice, ili albanskih civila u povorci traktora, ili prolaznika iz jednoga ili drugog naroda sprženih jučer na mostu u Lužanima, u autobusu iz Niša. Ne želim da ičiji životi budu u opasnosti, ali ako jednadžba u kojoj izlaganje vojnika opasnosti kakva postoji u bilo kojem ratu znači i smanjivanje opasnosti od ponavljanja pokolja civila zbog zabune, ne preostaje ništa drugo do njezina prihvaćanja. U suprotnome, treba zaustaviti bombardiranja i priznati da nismo sposobni platiti tu cijenu. (...) I na kraju, jasno je da je NATO-ova taktika nedjelotvorna, jer nije uspjela prekinuti patnje kosovskih Albanaca, a ne postoji ni najmanji pokazatelj da će to biti postignuto običnim produljivanjem zračnih udara. Dobar dio Miloševićeve protuzračne obrane, čak i zrakoplova, i dalje je netaknut. Od četrdeset tisuća vojnika i policajaca koji na Kosovu provode etničko čišćenje, poginulo ih je najviše nekoliko stotina. Čini se da je opskrba hranom i gorivom već pronašla svoj balkanski Ho Ši Minov put, koji Amerikanci nikada nisu uspjeli prekinuti. I, prije svega, Milošević, koji izgleda tako dobroćudno i glupo, odlično je procijenio što će se dogoditi. Na ovaj način nitko ga neće prisiliti na kapitulaciju. U jednom od brojnih članaka koji pune stranice za intelektualne rasprave u našem listu, profesor etike Herrero Brasas napisao je da, nakon što je pokrenut, pravedan rat mora biti odmjeren u svojoj jačini, mora se paziti da ne bude civila među žrtvama, i moraju se djelotvorno postići ciljevi. Drugima riječima, rat treba voditi tako da se: a) postigne pobjeda, b) ne pod bilo koju cijenu. Budući da i ja smatram da bi dopuštanje da Milošević na kraju ima zadnju riječ bilo katastrofa, svakoga dana sve više sumnjam da sadašnji vođe zapadnoga svijeta imaju dovoljno hrabrosti i vještine za postizanje vojne pobjede u skladu s tim moralnim načelima", piše glavni urednik lista Pedro J. Ramirez.