ES 26.IV.EL PAIS POJAČAVANJE RATA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 26. IV. 1999. "Na snazi je strategija pojačavanja sukoba, iako ona djelomice ima i neka druga, asimetrična značenja. Svakoga dana Atlantski savez najavljuje da će njegovi zračni napadi biti još jači nego prije, a istodobno se povećava i broj ciljeva koji mogu biti gađani. Sada to više nisu samo vojni ciljevi, nego među njima ima sve više gospodarskih, čak i politički važnih ciljeva, od električnih centrala do srpske televizije, kao središta ratne propagande, zatim središta u kojima se donose odluke, te 'neuralgične točke', kako se kaže. To je 'nova vrsta ciljeva', prema riječima Pentagonova glasnogovornika, iako se zadržava početna zamisao održavanja pritiska na Srbe, osobito na vojsku, kako bi i sami vojni časnici obavili pritisak na ostale i dokrajčili ovo stanje. Iako je jasno da je ovo rat, nije ovo 'totalni rat', niti neselektivno bombardiranje kakva su bila bombardiranja Londona i Dresdena u Drugome svjetskom ratu. Nije to ni 'čisti rat', no iako nekih žrtava nije trebalo biti i unatoč tome što o tome nemamo vjerodostojne informacije, čini se da je broj žrtava među srpskim stanovništvom ograničen, osobito ako se uzme u obzir paljbena moć koja je na djelu. Nadajmo se da strategija pojačavanja rata neće poništiti tu premisu. Devetnaestorica vođa država članica NATO-a najavili su u Washingtonu da će zračni udari biti još jači, a istodobno se nastoji postići izolacija Srbije. To je znak odlučnosti, a cilj je izbjegavanje mogućnosti da se sve slomi pred sposobnošću Miloševićeva režima da se odupre. To je odraz golemoga, iako ne i potpunoga, savezničkog nadzora nad jugoslavenskim zračnim prostorom. Ne postoji druga strategija jer na sastanku na vrhu u Washingtonu pokazalo se, a Milošević će opet zadovoljno trljati rukama, da ne postoji dogovor o mogućoj kopnenoj operaciji, iako se može pretpostaviti da će se ona i dalje pripremati. A zračni udari mogu trajati još dugo. U svojem klasičnom djelu 'On Escalation' (1965), Hermann Kahn definirao je pojačavanje rata kao stanje u kojemu 'svaka strana pojačavanjem svojih snaga i pojačavanjem ratnih napora na neki način može nešto postići, pod uvjetom da druga strana ne poništi utjecaj toga pojačanja (ovo naglašava autor)'. A upravo to sada pokušava Milošević, o čijoj slabosti ili snazi sada počinju stizati proturječne informacije. Ali on pojačava rat na posve drugi način. Jednim dijelom nastavlja i pojačava etničko čišćenje, ne samo na Kosovu, kako bi kasnije možda pregovarao o polupraznom teritoriju ili o teritoriju na koji će dovesti nešto Srba, nego i u Crnoj Gori. I tako se nastavlja pojačavanje rata koje za sobom povlači teritorijalno proširivanje sukoba. Ne napadajući Mađarsku (članica NATO-a) i neke države toga područja, Srbi izvode male upade u neke druge države toga područja, a Milošević posebno rabi destabilizirajuće djelovanje prognanika, uz ostala sredstva za povećavanje pritiska. I dok Bosna i dalje može biti sljedeća žrtva, Milošević sada strašno pojačava pritisak na Crnu Goru, drugu republiku SR Jugoslavije. Osim lijepih riječi i prijetnji o postavljanju potpune blokade, NATO malo što može učiniti za njezina predsjednika Đukanovića. A to nas navodi na zaključak da će Atlantski savez morati raspolagati novim djelotvornim i brojnim snagama za brzu intervenciju ako želi izvršavati zadatke koje si je postavio u novom strateškom konceptu. U svakom slučaju, da bi zračni napadi donijeli rezultate, ako ih uopće mogu donijeti, potrebno je više vremena, a jednako je i s traženjem političkog izlaza, budući da je sada zaista smiješno govoriti o 'miroljubivu' načinu rješavanja ovoga rata. Prividno savezničko jedinstvo prikriva podzemnu raspru među saveznicima o glavnim problemima ovih pregovora, unatoč pronalaženju nekih rješenja na sastanku na vrhu u Washingtonu. Neki traže, a tražit će još dosta sljedećih nekoliko dana, način za zaustavljanje rata pregovorima, iako to znači da ćemo još dugo imati još 'mnogo Miloševića'. SAD i Velika Britanija, države koje upravljaju ovim ratom, za sada odbijaju bilo kakvu vrstu dogovora koji bi se mogao protumačiti kao sklapanje sporazuma s Miloševićem. I to je dio pojačavanja rata. U Washingtonu je podignuta svota u ulogu", piše Andres Ortega.