IT-krize-intervencija IT LA REPUBBLICA 1.IV.-MILOŠEVIĆ I NATO ITALIJALA REPUBBLICA1. IV. 1999.Miloševićeva ucjena"Glavni ulog u igri u kosovskom ratu već je postao NATO. Ako se ponovno ne nađemo u prostoru politike, izopačena 'logika'
sile odvesti će nas ravno u invaziju na Jugoslaviju kopnenim snagama. To je pretpostavka koju niti jedna trijezna osoba ne može nazvati poželjnom i koja nosi rizik da razbije Atlantski savez. Nije vjerojatno da bi naše demokracije mogle zbijeno marširati u osvajanje Beograda. Sa zračnog rata prešli bi na zbrajanje mrtvih. Sukob bi mogao zapaliti cijeli Balkan, uz nepopravljive posljedice i izvan te regije.Kako mobilizirati pristanak na rat čiji se ciljevi ne čine previše jasnim? Kako izbjeći val antiamerikanizma u Europi i izolacionizma u Americi? I što bi onda ostalo od NATO-a, sigurnosnog kišobrana koji nas je djelotvorno štitio pedeset godina? Milošević dobro poznaje našu Ahilovu petu - potrebu postizanja konsenzusa, što je povlastica i obveza svake demokracije - pa igra na vrijeme. Računa na sve veće popuštanja solidarnosti među saveznicima. Do tada, zahvaljujući domoljubnoj mobilizaciji koju su mu zajamčila NATO-
ITALIJA
LA REPUBBLICA
1. IV. 1999.
Miloševićeva ucjena
"Glavni ulog u igri u kosovskom ratu već je postao NATO. Ako se
ponovno ne nađemo u prostoru politike, izopačena 'logika' sile
odvesti će nas ravno u invaziju na Jugoslaviju kopnenim snagama. To
je pretpostavka koju niti jedna trijezna osoba ne može nazvati
poželjnom i koja nosi rizik da razbije Atlantski savez. Nije
vjerojatno da bi naše demokracije mogle zbijeno marširati u
osvajanje Beograda. Sa zračnog rata prešli bi na zbrajanje mrtvih.
Sukob bi mogao zapaliti cijeli Balkan, uz nepopravljive posljedice
i izvan te regije.
Kako mobilizirati pristanak na rat čiji se ciljevi ne čine previše
jasnim? Kako izbjeći val antiamerikanizma u Europi i izolacionizma
u Americi? I što bi onda ostalo od NATO-a, sigurnosnog kišobrana
koji nas je djelotvorno štitio pedeset godina? Milošević dobro
poznaje našu Ahilovu petu - potrebu postizanja konsenzusa, što je
povlastica i obveza svake demokracije - pa igra na vrijeme. Računa
na sve veće popuštanja solidarnosti među saveznicima. Do tada,
zahvaljujući domoljubnoj mobilizaciji koju su mu zajamčila NATO-
ova bombardiranja, uklanja albansku gerilu i pretvara Kosovo u
pustinju kojom vladaju njegove milicije i Arkanove bande.(...)
U kosovskoj utakmici privremeni pobjednik danas se čini Milošević.
A poraženi su kosovarski i jugoslavenski narod, žrtve jednog rata
koji se zasigurno mogao izbjeći. Kako razbiti začarani krug? Ovih
dana otvorene i tajne diplomacije idu i za najmanjim tračkom nade
kako bi zaustavile rat. Vidjet ćemo kakav će biti ishod misije u
Beogradu vatikanskog ministra vanjskih poslova Taurana. No, sve
samo ne neutralno ponašanje Vatikana u jugoslavenskim zbivanjima,
nedavno potvrđeno svečanom beatifikacijom kardinala Stepinca,
predvodnika hrvatskog nacionalizma, ne potiče na optimizam. (...)
Vrhunac paradoksa, put miru može biti prokrčen vjerojatnim porazom
OVK-a. Prije no što bi NATO mogao organizirati ikakvu vojnu
intervenciju, jugoslavenske postrojbe mogu nanijeti možda
nepopravljive udarce albanskoj gerili. Tada bi sam Milošević imao
interes za postizanje mira ili barem primirja. To je tragična
logika svršenih činova koja je do sada upravljala balkanskim
ratovima. Vojnici su ti koji iscrtavaju granice. A na diplomatima
je da ih blagoslove.(...)
Dokument iz Rambouilleta može se staviti u pismohranu. Srpske i
albanske zajednice koje će preživjeti rat u opustošenoj zemlji neće
moći živjeti zajedno. U najboljem slučaju mogu suživot postići
srpske i albanske mafije, koje u inat svakom nacionalizmu radosno
surađuju u prometu drogom i ilegalnim useljenicima. Imat ćemo
izrazitu etničku polarizaciju, sa Srbima, za predvidjeti je,
koncetriranima na sjeveru, a Albancima na jugu, više ili manje duž
crte podjele između talijanskih i njemačkih okupatora tijekom
Drugoga svjetskog rata. Albanska zona (oko dvije trećine sadašnje
pokrajine) postala bi neovisna stvarajući pretpostavke za etničku
Albaniju. Srpska zona s ponekim i rudnikom i mnogim svetim
manastirima pravoslavlja ostala bi vezena uz Beograd. Bio bi to
kraj svih tabua koji su do sada upravljali našim pristupom
postjugoslavenskim krizama, uključujući i Dayton. Etničko-
mafijaške državice bile bi uvjet mira. S neizbježnom posljedicom
nekog novog berlinskog kongresa za preoblikovanje geopolitičkoga
zemljovida cijele regije.(...)
Prije intervencije NATO-a, u trinaest mjeseci rata, po zapadnim
proračunima, bilo je dvije tisuće mrtvih, među kojima i nekoliko
stotina albanskih i srpskih 'kolaboracionista'. Je li to genocid?
Da i ne idemo predaleko, u Alžiru je već poubijano više od osamdeset
tisuća osoba. Rat u Čečeniji prouzročio je stotinu tisuća mrtvih. O
Kurdima i ne govorimo.
Suprotno od onoga što drže naši pacifisti, dva utega i dvije mjere,
tako očite, ne opravdavaju nedjelovanje. No ako je cilj jedino
humanitarni, kako se može previdjeti da bombardiranja povećavaju,
izravno ili neizravno, broj žrtava? Dosljedan humanitarizam
nametnuo bi kopnenu intervenciju. Fiat iustutia, pereat mundus.
Ako je Milošević Hitler, trebamo ići u Beograd uništiti Srbiju.
Koliko je naših ratnika s pisaćih stolova spremno poći?", piše
Lucio Caracciolo.