IT LA STAMPA 30.III.BETTIZA: RUSI U BGDU

ITALIJA LA STAMPA 30. III. 1999. Kao u Titovo vrijeme "Iznenadni dolazak Primakova u Beograd ne može, a da ne podsjeti, one koji se barem malo sjećaju, na duhove i situacije jednog već dalekog doba. Kako se ne sjetiti vremena u kojemu su određene akutne međunarodne i europske krize nagnale Hruščova, a potom Brežnjeva, da se odjednom iskrcaju u Beogradu ili na Brijunskim otocima kako bi se susreli s maršalom Titom.(...) No sličnost tu počinje i završava: u zagrljaju dvojice slavenskih bivših komunista, u njihovu osmijehu, rukovanju. Što se ostalog tiče scenarij se korijenito promijenio.(...) Kao što Primakov više nema pregovaračke moći koju su imali Molotov i Gromikov, tako ni totalnacionalist Milošević više nema međunarodni prestiž i nacionalnu karizmu koja je okruživala umjerenog komunistu Tita. Milošević je parija europskog društva, onaj koji opetovano destabilizira Balkan, i koji je kao takav prepoznat i od samih pacifista koji traže prestanak intervencije protiv njegova krvoločnog režima i njegove despotske države. Štoviše, ultrasrpski nacikomunist, koji u ovim trenucima provodi 'konačno rješenje' kosovarskog pitanja, izgleda odlučan do kraja, do krajnje sramote genocida, proći u obratnom smjeru put kojime je svojevremeno prošao Tito.(...) Titoizam je Kosovarima darovao prištinsko sveučilište, uporabu albanskoga jezika u javnim uredima, općinsku samoupravu, medicinsku pomoć porodiljama. Nakon što je sve to izbrisao, Milošević danas daje masakrirati albanske muškarce, u bijeg natjerati njihove žene i djecu, paliti njihova sela, kredom obilježiti njihove domove kao što je SS obilježavao židovske u Berlinu i Beču. Sigurno je da će Milošević s Primakovom govoriti o primirjima i nastavku pregovora. No u četiri oka, kao komunist komunistu, kao pravoslavni Slaven pravoslavnom Slavenu, tiho će mu kazati: Pusti me da prvo završim etničko čišćenje na Kosovu, a onda me prisili, možda i podižući glas, na pregovore s američkom huljom", piše Enzo Bettiza.