IT IL MANIFESTO 31.III.-KOSOVO-KRAJINA

ITALIJA IL MANIFESTO 31. III. 1999. Na putovima rata "(...)Kako sada stoje stvari, pitanje Kosova više ne postoji, pa i ako bi, u posljednji trenutak, došlo do nekog kompromisa, koji bi ipak bio poželjan ako bi zaustavio teror s neba za milijune ljudi i katastrofu za izbjeglice svih etnija. Uništenja vojnog proizvodnog potencijala jugoslavenske federacije, koja je vanjskom vojnom intervencijom napadnuta u svom integritetu suverene države, tolika su i takva da je nezamislivo za Beograd i pomisliti da bi mogao politički i vojno nastaviti nadzirati 'autonomnu' pokrajinu. Izbor za kojim se Europa povela već je postao onaj američki, neovisnosti Kosova. No je li itko kadar zamisliti kako bi pravoslavni Makedonci gledali na vladu OVK-a u Prištini, izravno povezanu s albanskim iredentizmom u Makedoniji? A zatim, naprijed s odcjepljenjem Crne Gore - lijepo je vidjeti da na Balkanu Europa pothranjuje, i da se trudi stvoriti, ono što u vlastitoj kući, s Baskima, sa Sjevernom Irskom, s Padanijom, ne trpi i odbacuje. Prirodno je da će neovisnost Kosova biti postignuta pod cijenu još ljudskih života: bude li se trebalo boriti, Srbi će se boriti do kraja, to je dio njihove tragične povijesti poraza i seoba. Mitološka epika drugih europskih naroda nije manje zločinačka. Na Balkanu ćemo dakle imati jednu novu etničku domovinu. A sve će se riješiti jednim pravim etničkim čišćenjem koje Zapad priprema za Kosovo: istjerivanjem Srba koje će vjerojatno neznalačkom američkom javnom mišljenju, koje i ne zna gdje je Kosovo, biti predstavljeno kao 'oslobađanje od okupatora'. To se već dogodilo 1995. u hrvatskoj krajini, to se već dogodilo sa srpskim četvrtima u Sarajevu u ožujku 1996. nakon NATO-ovih bombardiranja, a u oba slučaja uvijek zahvaljujući intervenciji Atlantskog saveza, i uvijek radi nekog tobožnjeg 'mira' i etničke podjele. Okladimo se već sada da kad se to dogodi, neće biti novinara da o tome pričaju kao humanitarnoj katastrofi ili etničkom čišćenju. Ili možda uopće neće biti novinara. Ponovno prolazimo ovu cestu posijanu cementnim zaprekama i ježevima, potpuno militariziranu i punu vojnika. Prelazimo ponovno granicu u Prečevu. Već smo kod kuće; dva policajca, srpski i makedonski, traže od mene cigaru. S nama pješice izlaze i četiri albanske obitelji, jedna srpska i jedna ciganska. Izlaze zajedno kao u Vukovaru", piše Tommaso di Francesco.