IT CORRIERE 1. IV.- MANJINE I DRŽAVE

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 1. IV. 1999. Savez ulaže sve "Nedjela u povijesti ne mogu opravdati brutalnu Miloševićevu strategiju na Kosovu. No nije moguće ignorirati da je 'etničko čišćenje' bilo instrument kojim su bile nanovo oblikovane države proizišle iz Drugoga svjetskog rata. Etničko je čišćenje bilo iseljavanje 12 milijuna Nijemaca iz Čehoslovačke i teritorija dodijeljenih novoj Poljskoj. Etničko je čišćenje bilo progonstvo baltičkih upravljačkih klasa u druge republike SSSR-a i prisilni odlazak Talijana (350.000, prema nekim povjesničarima) iz Rijeke, Pula i drugih istarskih središta, u kojima su živjeli od pamtivjeka.(...) Svi su pobjednici objektivno bili odgovorni za ta preseljavanja stanovništva. Zažmirili bi kad ne bi bili izravno umiješani jer su znali da se malim multinacionalnim državama, izmišljenim versailleskim ugovorom, nije moglo upravljati, i da niti jedan čelnik, niti karizmatični Ben Gurion, nije mogao upravljati zemljom kao što je Izarel, koju je u trenutku njegova rođenja sačinjavalo 60 posto Židova i 40 posto Arapa.(...) U toj panorami, Jugoslavija, s izuzetkom Istre, ide drugim putem. Tito je bio odgovoran za teške represije, no pokušao je sagraditi državu u kojoj su sve nacionalne skupine uživale određenu autonomiju. Kriterij je, u nekim pogledima, bio onaj švicarskih kantona, gdje je dominantna jezična skupina uživala priznatu prevlast. U nekim je slučajevima to išlo na štetu Srba, koji su sveukupno bili hegemoni u povijesti i političkim tradicijama jugoslavenske države, no koji su bili manjina u autonomnoj pokrajini Kosovu.(...) Iz srpske perspektive, dakle, Milošević na Kosovu primjenjuje iste metode primijenjene drugdje nakon Drugoga svjetskog rata. Da li bi ga, možda, trebali opravdati? Ne bi, jer je u posljednjih 50 godina u našim društvima narastao snažan osjećaj za zaštitu ljudskih prava, i taj je osjećaj nezaobilazan napredak europske kulture. Jučerašnje krivnje ne opravdavaju ove današnje. Međutim, trebamo imati na umu da u jugoslavenskoj tragediji postoji jedna posebna teškoća: mnogi Srbi ne uspijevaju shvatiti kako to da ih ista politika koju su u prošlosti provodili drugi danas izlaže općem negodovanju. Moramo izbjeći da taj vremenski raskorak između našega i njihova osjećaja iz srpskog naroda napravi 'parije' Europe. Ta je odgovornost danas na plećima Atlantskog saveza. NATO se utekao oružju kako bi prekinuo lanac laži i neodržanih obećanja. No on je samo oružano krilo jednoga političkog saveza koji se smatra nužnim za održanje međunarodnog poretka i želi svoju pedesetu obljetnicu (Washington, 24, travnja) iskoristiti da redefinira svoju misiju. Ako bi netko mislio da se ova kriza može rješiti samo bombardiranjima iz zraka, prva žrtva operacija bio bi, nakon Srbije, Atlantski savez", piše Sergio Romano.