US IHT 24.II.SLAVLJE U RU-SLOBODA KRHKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. II. 1999. Razlozi za slavlje u Rusiji, ali su slobode krhke Godine 1986., moji prijatelji i ja sjedili smo okupljeni oko kuhinjskog stola razgovarajući zašto ne vjerujemo u Gorbačovljevu perestrojku. Bili smo svjedoci prevelikog broja promidžbenih kampanja. O.K, kazao je jedan od nas, što bi nas moglo natjerati na vjeru u perestrojku? Naša su se maštanja rastegnula do oslobađanja političkih zatvorenika, povlačenja iz Afganistana i kraja povlastica za nomenklaturu Komunističke partije. Ništa od ovoga nije nam djelovalo ni približno ostvarivo. No, te iste godine Andrej Saharov vratio se iz egzila u Gorkom, a nakon toga i ostali su politički zatvorenici oslobađani jedan za drugim. Sovjetske postrojbe povukle su se iz Afganistana početkom 1989., a komunistički vođe 1991. su izgubili svoj visoki položaj. Sada komunisti vladaju Dumom, a bivši čelnik agencije za planiranje sada je čovjek broj 2 u vladi. Duma je nedavno izglasovala povratak kipa Feliksa Dzeržinskog, jednog od vođa oktobarske revolucije, na trg ispred bivšeg stožera KGB-a. Vraća li se stari sustav? Ili, kao što me jedan prijatelj pitao, "hoćemo li već emigrirati?" Korisno je ponovno ispitati te temeljne događaje koji su nas prije više od deset godina uvjerili da se apsolutno nevjerojatno zaista događa. Politički zatvorenici? Nezamislivo u današnjoj Rusiji. Kad promatramo neofašiste kako održavaju sastanke i prodaju novine kao i bilo koji drugi politički aktivisti, neki među nama i nisu baš sigurni u to da se radi o potpuno neopasnoj stvari. No, kad su nedavno tri disidenta osuđena u Kini zbog pokušaja osnivanja alternativne stranke, nama je u Rusiji to zvučalo gotovo srednjovjekovno. Očekuje se da bi na našim parlamentarnim izborima, koji bi trebali biti održani ove godine, trebalo sudjelovati nekoliko desetaka stranaka. Liberalni reformisti možda su uglavnom izgubili utjecaj i popularnost, ali imaju slobodan pristup političkoj pozornici. Naš je tisak raznolik, od liberalnog, komunističkog, do fašističkog, a većina novina još je na demokratskoj strani. Ismijavanje vlade sve je češće, i u novinama i na televiziji. Tu je i necenzurirani izbor knjiga i filmova te moderne umjetnosti najrazličitijih vrsta. Komunistički čelnik iz prošlosti poludio bi od bijesa zbog tako bezobraznog manjka suzdržanosti. Afganistan? Zaboravite. Ruska neuhranjena, slabo naoružana i slabo uvježbana vojska sramoti sama sebe i usred Rusije, sa svojim porazom u Čečeniji. Vojna ekspanzija ne dolazi u obzir. Što se povlastica elite tiče, točno je da stara komunistička nomenklatura ima razloga za ljubomoru na današnje ruske birokrate. No, barem je jedno različito: komunistički vođe uživali su svoje povlastice dok su u isto vrijeme nama uskraćivali prigode. Mogli su putovati u inozemstvo dok smo mi bili zaključani kod kuće. Današnji vođe možda grabe ono što im ne pripada, no nimalo ih nije briga za ono što čitamo, slušamo, o čemu pišemo ili razgovaramo, pa ni to putujemo li ili ne. Oni među nama koji se sjećaju sovjetske represije još se čude slobodama koje danas uživamo. Čak i ako nitko od kandidata za predsjednika nakon Jeljcina ne djeluje privlačno, ipak cijenimo prigodu za biranje, činjenicu da ćemo izabrati našeg predsjednika i biti svjedoci prvog demokratskog prijenosa vrhovne vlasti u ruskoj povijesti. Neupitno je da su naše slobode krhke. Ozbiljna prijetnja mogla bi stići već od sljedeće vlade. Nitko od glavnih predsjedničkih kandidata ne djeluje kao gorljivi zastupnik liberalnih vrijednosti. Ali istinsko nazadovanje u ovom pogledu sada je jednako teško zamisliti kao što je istinsku liberalizaciju bilo teško zamisliti 1986. Još jednom na naše slobode gledamo kao na temeljne vrijednosti. Nadam se da naš kuhinjski stol neće biti jedino mjesto rasprave. Za sada, unatoč glasovanju Dume, Dzeržinski ostaje u parku odbačenih kipova gdje je pohranjen nakon što je 1991. uklonjen", piše Maša Lipman.