US IHT 8. III. IRAČKI ZATOČENICI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. III. 1999. Što sa zatočenicima Sadamova Iraka "Dok američki piloti hrabrošću i vještinom vode rat do iscrpljenja protiv Iraka, njihov predsjednik i njegovi savjetnici nisu učinili puno da bi stvorili političke strategije kojima bi opravdali rizike u koje se upuštaju letači i uništenja koja nanose traumatiziranoj i ispaćenoj naciji. U svojoj gorljivosti da učini dovoljno kako bi raspršila kritiku republikanaca i ostalih a da istodobno ne riskira temeljne promjene u Iraku, Clintonova Bijela kuća je, čini se, izgubila iz vida središnju ulogu iračkoga naroda u ovoj tragediji koja se nastavlja. U većini slučajeva radi se o tome da se nalaze u zatočeništvu zločinačke bande ubojica koji upravljaju državnim aparatom. Predsjednik Bill Clinton ovo treba imati na umu. Ne bi trebao dopustiti buci 'stručnog' mišljenja glede etničkih razdioba u iračkom društvu ili važnosti teritorijalnog integriteta da iz njegove svijesti udalje činjenicu da svaka odluka koju donosi ili ubrzava ili usporava kraj ropstva Iračana u smrtnoj opasnosti. Njegova vlastita birokracija koja sudjeluje u stvaranju politike učinit će sve kako bi mu pomogla da izbjegne preozbiljno shvatiti svoju odgovornost kao i američku nacionalnu odgovornost prema narodu kojemu jedina svjetska supersila već deset godina nameće rat koji se povremeno prekida. Clinton je u okviru svoje kampanje igrao na kartu vlastite sposobnosti da osjeća patnju naroda, no u ulozi predsjednika čini se da izbjegava pomnije ispitati posljedice koje njegovi potezi i izjave imaju na narod u inozemstvu. Jasno je da se sada identificira s političarima a ne s narodom koji nosi breme njegovih odluka. (Kao dokaz služi ne samo Irak, nego i Kina, Kongo, Rusija, a dugo vremena i Bosna i Kosovo.) Američki televizijski gledatelji prije nekoliko dana gutali su potankosti Clintonova virtualnog seksa s Monicom Lewinsky. Trebali bi više pažnje obraćati njegovoj virtualnoj vanjskoj politici. I njegova diplomacija često prednost daje raskošnoj prezentaciji umjesto često neugodnoj realnosti i teškim izborima s kojima se svaka vlada vani susreće. Čini se da se Clinton nada da će napustiti predsjednički ured tako što će se tih kriza dotaknuti ali ih neće i riješiti. Clintonu u tome prečesto pomažu mediji, koji probleme vanjske politike prikazuju kao pitanje odvažnosti ili briljantnosti predsjednika ili Madeleine Albright ili nekog drugog uglednika nacionalne sigurnosti, umjesto da ih prikažu kao uzročnika činjenice da ljudi ratuju, umiru ili tonu u siromaštvo. U Iraku Clinton riskira da ga virtualna vanjska politika ostavi u škripcu između samoporažavajućih rješenja, kao što to ilustriraju simultani rat do iscrpljenja i kraj UN-ovih inspekcija oružja. Američki ratni zrakoplovi od polovice prosinca pogodili su oko 200 iračkih ciljeva. Sadam Husein i njegova vojska očito su zbunjeni ovim ratom do iscrpljenja, koji je bio pokrenut zbog njegova stalnog odbijanja suradnje s UN-ovim inspektorima oružja. No zračni napadi i razotkrivanja američkih dužnosnika da je CIA iskoristila inspekcije za vlastita uska i neuspješna nastojanja u namjeri provođenja puča, osiguravaju to da Sadam neće dopustiti ponovni međunarodni lov na atomsko, biološko ili kemijsko oružje. Od studenoga se ne provodi nikakva vrsta nadgledanja. Rat do iscrpljenja sam po sebi je opravdana i korisna taktika. No kao jedina metoda u rješavanju iračke situacija nije održiva. Uspješna iračka obrana protiv zračnih napada, ili spektakularna nesreća koja bi rezultirala američkim gubicima, učinila bi to da se mnogi Amerikanci zapitaju o cijeni i koristima zračnih napada na zemlju koju iznutra u zatočeništvu drže Sadamove snage a iz vana nametnute sankcije. Zračna kampanja se usredotočuje na uništavanje iračkih instalacija za zračnu obranu. Zračni napadi s tako uskim ciljem imaju vojnog smisla ako služe pripremi terena za šire usmjeren napad. No izjave i potezi Clintonove vlade ne pokazuju da se sprema šire usmjerena i konzistentna akcija. Kao krivce za sprječavanje odobrenja agresivnije politike spominju se iračka oporba i američko mnijenje zbog prevelike podijeljenosti. Bijela kuća dopušta vojnom zapovjedniku kao što je general Anthony Zinni da javno potkopa vlastita obećanja akcije obznanjivanjem da je pobjeda iračke oporbe nepoželjna zbog toga što Sadamovi najuspješniji neprijatelji ne pripadaju istioj manjini Suni koja upravlja Irakom. Takva zbunjenost i nedosljednost neizbježni je rezultat virtualnog stvaranja politike. Clinton to može promijeniti samo tako da se usredotoči na 22 milijuna iračkih zatočenika u opasnosti", zaključuje Jim Hoagland.