US-IHT25.II.KOSOVU USKRATITI DRŽAVU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. II. 1999. Zapad sa sukobljenim namjerama na ratom ispaćenom Kosovu "Kosovski Albanci, kao i Kurdi, nezgodan su narod Otomanskoga Carstva koji su zaostali kad se to carstvo raspalo, a velike sile prekrojile političku kartu Europe i Srednjeg istoka, nakon Prvoga svjetskog rata. Oni su preostali kad su podijeljeni nacionalni domovi. Saveznici su umjesto nepredvidljivog Kurdistana prednost dali cijelovitoj Turskoj, a Kurdistan je bio jednako nepoželjan i za Irak, Britansku Ligu naroda i Iran, britanski protektorat 20-ih godina ovoga stoljeća. I danas više vole Tursku, kao što je to Zapad pokazao namjernim ignoriranjem kurdskog problema u prošlosti. SAD je svoj izbor pokazao pomažući pri turskom uhićenju kurdskoga pobunjeničkog vođe Abdulaha Ocalana. Europljani i Amerikanci više vole i Kosovo u okviru Srbije nego neovisno Kosovo. Glavna briga originalne skice zapadnoga plana sporazuma, koji se trebao pojaviti na sada prekinutim pregovorima u Rambouilletu, bilo je ograničavanje posljedica koje bi autonomija kosovskih Albanaca mogla imati na albanski nacionalizam negdje drugdje. Kurdi su se više približili političkim granicama i osnivanju vlastite države nego kosovski Albanci. Još su 1919. od saveznika zahtijevali vlastitu državu, a saveznici su obećali nacionalno samoodređenje za narode poraženog Otomanskog i Habsburškog carstva. Sporazumom iz Sevresa iz 1920., kojim je dokrajčeno Otomansko Carstvo, obećan je i autonomni Kurdistan. Tri godine kasnije, taj je sporazum zamijenio Sporazum iz Lausanne u kojemu se Kurdistan i ne spominje. Kemal Ataturk u međuvremenu je oživio i obnovio jaku Tursku. Kurdima su se od tada služili i zlorabili ih svi susjedi, a i SAD. U ime šahovoga Irana 70-ih godina, zatim kad je Washington želio pobune protiv Sadama Huseina nakon Zaljevskoga rata, i danas, dok pokušavaju pokrenuti Sadamovu oporbu. Sve to nije bilo ni od kakve koristi za Kurde jer Washington, na kraju krajeva, više voli centralizirani Irak nego rastrgani Irak, koji bi omogućio iransku dominaciju u tom području. Kad je riječ o problemima Srednjeg istoka i Balkana, Zapad više voli liberalna rješenja od neliberalnih, ali je njih teško pronaći. Što se Balkana tiče, saveznički program iz 20-ih godina ovoga stoljeća za postizanje samoodređenja pokazao se potpuno neostvarivim u teritorijalnom smislu (stanovništvo je previše rašireno), i prouzročio je više etničkoga iredentizma nego što je stanje smirio. A međuratni je fašizam iskoristio rezultate. Liberalni program međunarodna zajednica primjenjuje i u Bosni. Postoji šansa za uspjeh jer je Sarajevo, koje dominira Bosnom, bilo kozmopolitsko središte i prije rata. (...) Plan Kontaktne skupine iz Rambouilleta u svom je korijenu bio etničko-nacionalističke prirode, uz liberalne natruhe, no u sebi je sadržavao i temeljno proturječje, zbog čega i nije prihvaćen: djeluje kao da kosovskim Albancima nudi državu za koju su se borili od kraja 19. stoljeća, a zapravo je njegov cilj upravo da je spriječi. Prvi albanski nacionalistički program proglašen je 1878., a traži stvaranje ujedinjene Albanije, s Kosovom, otprilike s dimenzijama "Velike Albanije" koju danas zahtijevaju neki pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Mađarska i Italija u 20. su stoljeću pomagale neovisnu albansku državu koja postoji i danas zbog toga što su očekivale da će postati njihov protektorat. Albanci na Kosovu i u Makedoniji bili su izostavljeni. Neki od tih Albanaca podupirali su Talijane i Nijemce u Drugome svjetskom ratu zbog toga što su sile osovine obećale potporu albanskome nacionalizmu. Ostali su se pridružili komunističkome partizanskom pokretu, koji je odbacio nacionalizam kao primitivizam koji će nestati u višenacionalnoj socijalističkoj državi. Pod Titovim vodstvom, kosovski su Albanci postali dio jugoslavenskoga državnog čelništva. U onome što se dogodilo nakon Titove smrti ima dosta ironije. Ustav iz 1974., kojim se vlast u Jugoslaviji decentralizira, ponovno je stvorio separatističke etničke interese diljem zemlje. Kosovo je dobilo neovisno sveučilište, a razvile su se i kulturne veze s Albanijom. U isto vrijeme, oživljen je reakcionarni nacionalizam u srbijanskim intelektualnim krugovima koji je pronašao sudbonosni politički izraz u nihilističkoj politici Slobodana Miloševića. Naftna kriza 70-ih godina u Jugoslaviju je dovela Međunarodni monetarni fond i štednju u zamjenu za novčane kredite. To je više pridonijelo jačanju središnje vlade nego decentraliziranju reforma od kojih su najviše koristi imali kosovski Albanci. Stroga štednja i tržišna ideologija Zapada koja je od Jugoslavije zahtijevala odustajanje od izvoza robe i veću proizvodnju, zadali su Kosovu, najnerazvijenijem jugoslavenskom području, dodatne gospodarske udarce. To je poticalo kosovski separatizam i buntovništvo i potaklo sve agresivniji srpski nacionalizam. Takva je povijest kosovske Albance i Srbe ovoga mjeseca dovela u Rambouillet. To je stvarnost kojoj se oni sada vraćaju. Vojni dio prijedloga iz Rambouilleta, koje tek trebaju potpisati obje strane, predviđa 30.000 vojnika NATO-a na Kosovu. Njihov bi zadatak bio da Albancima i Srbima uskrate ono za što svaka od dviju strana vjeruje da je njezina povijesna sudbina. Rambouillet zauzvrat nudi liberalno rješenje. No, ljudi kojima se to nudi jako su privrženi zamisli da se njihovi nacionalni interesi brane neliberalnim rješenjima", piše William Pfaff.